'Živim u sjenci supruge svog muža, koja je poginula mlada'

Živim u sjenci supruge svog muža, koja je poginula mlada. Znala sam da je nikad nije prebolio, ali kad smo se prije dvije godine vjenčali, izgledalo je da je uz moju ljubav i vjeru u našu priču spreman za novi početak. On i danas više vremena provodi u njenoj sobi nego sa našom bebom, njene su slike poredane svuda po kući, prema njenim roditeljima se ophodi kao sin (bila je jedinica), diže njenu ljepotu u nebesa, kad nešto hoću promijeniti, moli me da ne diram jer "ona" je to ostavila tako, "ona" ne bi to ovako. Nemojte pogrešno razumijeti, on me voli, nježan je i dobar, ali nekako osjećam da mu nikad neću biti bitna kao ona i da ću uvijek biti druga, stranac, slijepi putnik, a samo sam zavoljela i željela sa čovjekom koga volim "nas", našu porodicu. Ne kažem da treba da zaboravi prošlost, ali ju je previše i počinjem da je mrzim iako to ne želim. Kako da mu objasnim da me sve to boli, kad meni ništa konkretno ne radi, osim što voli i voljeće nju više od mene zauvijek. Izgubljena sam...