BIJELE KACIGE

Drukčiji pogled na rat: Priča čovjeka koji u Siriji volontira pomažući stradalima

Objavljeno:12.10.2016 - 11:20
A A A Times Arial

Usljed sve krvavijeg rata u Siriji, volonteri koji spašavaju ranjene građane idu tamo gdje se malo ko usudi, piše Economist.

Amaru al Selmu više se i ne trudi identificirati mrtva tijela koje izvlači iz ruševina u sirijskom gradu Aleppu. Jednostavno ih je previše već vidio, mrtvi su postali samo brojevi. Pokopavaju se u rovovima, po gradskim parkovima, često i po deset u jednu grobnicu.

Noću se pita ko je tog dana izgubio dijete

Ponekad, dok traga za preživjelima među metalnim i betonskim pločama zgrada uništenih u zračnim udarima, Selmo zna pronaći odsječenu ruku djeteta. Noću se onda pita kome su te ruke pripadale, koja je obitelj izgubila sina ili kćer toga dana.

“Najgori dio mog posla je promatranje ljudi kako umiru u kolima hitne pomoći”, priča 32-godišnji humanitarac. “Oni se drže za mene, hvataju me. To je njihov zadnji dah, onda me ugrabe za kosu ili košulju kao da će ih to spasiti od smrti.” Selmo je prije rata bio nastavnik u školi, sada je na čelu civilno – obrambene jedinice u dijelu Alepa koji je pod nadzorom pobunjenika. Njegov tim volontera prvi reagira nakon napada i bombardiranja grada, hrle u ruševine obavijene gustim oblakom prašine, nadajući se da će u tom kršu uspjeti naći preživjele.

Bili su nominirani za Nobelovu nagradu za mir

Timovi sirijske civilne zaštite formirali su se od neutreniranih volontera u snage koje sudjeluju u teškim operacijama spašavanja. Grupa je spasila više od 60 hiljada ljudi od 2014. kada su počeli računati. Prepoznatljivi su po bijelim šljemovima koje nose na glavama, pa ih zovu Bijele kacige. Bili su i nominirani za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, slovili su kao favoriti, no na kraju je ipak nisu dobili.

Njihove akcije su vrlo opasne i često smrtonosne po aktiviste. U prosjeku jedan od šest volontera smrtno strada ili je teško ranjen. Mnogi stradaju u dvostrukim napadima ruske i sirijske vojske gdje krenu tražiti tijela. I volonteri, kojih je negdje oko tri hiljade, baš kao i žrtve koje spašavaju, bili su prije rata električari, vodoinstalateri, stolari. Obični ljudi koje je luđačka želja da spase tuđe živote izvukla na prve borbene linije.

Svi stanovnici bi se okupili među ruševine

“Osjećaj pomaganja ljudima ne može se opisati riječima. Kada vidite dijete ili starca da je još živ ispod ruševina i gleda vas, pun nade, traži od vas pomoć, to je nevjerojatan osjećaj”, priča Abdo al Abtar, jedan od volontera.

Da postoji potreba za ovakvim spasilačkim timom bilo je jasno još 2012. godine kada su sirijski avioni počeli bombardirati civilne objekte u dijelu države pod kontrolom pobunjenika, opozicije sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Svi stanovnici su se okupili među ruševine tragajući za preživjelima, kopali su i vlastitim rukama. Neki su razbijali betonske ploče i tako bi nanijeli još više štete i naštetiti povrijeđenima.

Međunarodna pomoć

Kada je bombardiranje postalo intenzivnije, počeli su se formirati i mali timovi volontera, prvi u Alepu, a onda i u ostalim dijelovima Sirije. No, do prekretnice u njihovom djelovanju došlo je 2013. kada su počeli primati međunarodnu pomoć.

Skupine volontera poslane su u Tursku na obuku. Imali su treninge koji su bili fokusirani osnovne tehnike pretraživanja i spašavanja. Prvo su dobili jednostavnu opremu, a onda kako se financijska pomoć povećala, stigla je i bolja oprema. Seizmički uređaji, vatrogasna i ambulantna vozila, hidraulični alat.

Ubijanje je postalo normalna stvar

Uspjeh Bijelih kaciga zapravo ocrtava svu okrutnost sirijskog režima koji je uvijek svoja bombardiranja pobunjeničkih krajeva pravdao tim da su tamo teroristi. Mnogi u Siriji danas u Bijelim kacigama vide dugoročno rješenje za uništenu Siriju; popularni su, visoko motivirani i dobro obučeni, mogli bi se brzo proširiti diljem zemlje s ciljem obnove. Nakon što rat završi.

No, s obzirom na to da Rusija i Sirija kontinuirano bombardiraju pobunjenička područja, misli o kraju rata daleko su od ovih iscrpljenih ljudi. Svi njihovi napori usmjereni su sada na izvlačenje ljudi iz ruševina, na pomaganje potrebnima.

“Prije rata sam mrzio sprovode, mrzio sam pogled na krv”, kaže Selmo. “Sada sam očeličio. Ubijanje i masakri su postali normalna stvar. Svi smo postali bolesni. Treba nam azil za sve nas. Kada se ovo sve završi, otići ću kući i spavati zauvijek.”

  
 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!