Josipović: Stanje u regiji je opasno

Dio odgovora na pitanje zašto je to tako, zacijelo može dati jedini predsjednik države koji je dosad izišao iz socijaldemokratskog šinjela Ivo Josipović, koji je odlučio ne izići na prethodne izbore sa svojom strankom Naprijed Hrvatska!. Je li to bila greška, pitamo Josipovića na početku, piše Slobodna Dalmacija.

Kada sagledate rezultate izbora, jeste li izlaskom na izbore možda mogli osvojiti koji mandat i poboljšati poziciju ljevice?

– Bila je dobra odluka da ne iziđemo na parlamentarne izbore, koju je izglasao sabor stranke, gotovo jednoglasno. Kao i mnogi nezadovoljni politikom SDP-a, željeli smo dogovor o drugoj lijevoj koaliciji, sposobnoj da se izbori na mandate u Saboru. Ta bi koalicija, naravno, bila partner Narodnoj koaliciji i djelovala kao snažan korektivni faktor. No, na rascjepkanoj ljevici nije bilo mudrosti da iziđemo zajedno na izbore i pokušamo ljevici donijeti novu kvalitetu i koji mandat više.

Besplodne politike

Uz to, SDP je potpuno nemudro svoj nesumnjivi utjecaj snažno koristio da "ubije" ostatak ljevice, zapravo time ubijajući i sebe. Vidjeli ste, koalicijski mu je kapacitet bio mizeran. Zato smo se u uvjetima potpune medijske fokusiranosti na dvije velike koalicije odlučili ne pridonositi rascjepkanosti ljevice, dalje raditi na izgradnji stranke i pripremati se za lokalne izbore. U više smo sredina oformili jake lokalne organizacije, nastavak toga posla čeka nas u idućim mjesecima.

Što je, prema vašoj ocjeni, u najbitnijem presudilo ovakav ishod parlamentarnih izbora? Pogreške u kampanji SDP-a i Zorana Milanovića osobno, ili dobra taktika HDZ-a i Andreja Plenkovića?

– Na žalost, četiri godine vlade premijera Milanovića objektivno nisu donijele puno. Nedostatak hrabrosti i vizije da se reformira društvo taložilo je nezadovoljstvo ljevicom. Nadalje, loša kampanja i potpuno neshvatljivi verbalni Milanovićevi ispadi, mnoge su ljevičare motivirali na izbornu apstinenciju. S druge strane, puno manje zahtjevno desno biračko tijelo u Plenkoviću je prepoznalo novu nadu, neki novi, drukčiji HDZ. Ipak, treba imati na umu da su i HDZ i SDP dobili manje glasova nego na prošlim izborima. Očito, građani su umorni od besplodnih stranačkih politika, posebno dviju velikih stranaka. Zapravo, Plenković je mudro imao kampanju niskog profila, svjestan da ono što je u kampanji izvodio Milanović njima tjera vodu na mlin.

Pretpostavljamo da pratite unutarstranačke izbore u SDP-u. Je li toliki broj kandidata za predsjednika znak jačine ili slabosti SDP-a?

– Činjenica da se javio iznimno velik broj kandidata, od kojih barem pola njih nema nikakve predispozicije da budu lideri tako važne i velike stranke, govori o određenom rasulu i konfuziji. No, ima i vrlo respektabilnih kandidata za koje se može vjerovati da stranku mogu voditi na dobar način.

Ljevici treba zajedništvo

Tko bi od kandidata za predsjednika SDP-a bio najbolja opcija za tu stranku?

– Nisam član i ne bih sebi uzimao pravo da SDP-u sugeriram izbor vodstva. Bez obzira što sam, nezadovoljan politikom stranke, odlučio ne vratiti se u nju nakon predsjedničkog mandata, tamo i dalje imam puno prijatelja i ljudi s kojima o politici razmišljam na sličan način. Naravno da bih volio da jedan od takvih kandidata pobijedi.
Baš smo imali sjednicu predsjedništva stranke Naprijed Hrvatska! i vodili vrlo zanimljiv razgovor o budućnosti naše ljevice. Bez iznimki, svi su istaknuli važnost SDP-a i izrazili nadu da će SDP izabrati osobu sposobnu da promijeni SDP i stanje na ljevici. Ljevici treba novo zajedništvo, barem svih onih njezinih frakcija koje imaju ishodište u nezadovoljstvu dosadašnjom politikom SDP-a. Zapravo, novo vodstvo mora sebi i Hrvatskoj odgovoriti je li SDP ostao stranka lijevog centra ili je promijenio narav, kako to sugeriraju neki potezi stranke i vodstva zadnjih nekoliko godina.

Biste li se pod nekim uvjetima i u nekim okolnostima vratili u SDP ili je to za vas završena priča?

– Na pitanje ne bih odgovorio sa "da" i "ne". Kao i gotovo svi članovi stranke Naprijed Hrvatska!, kao i mnogi iz drugih stranaka ljevice, ne bih ni razmišljao o drugoj stranci da je SDP vodio drukčiju politiku. Ako SDP promijeni politiku i način vođenja stranke, mnogi će na ovaj ili onaj način biti dio neke nove, bolje ljevice. Hoće li to biti ujedinjavanjem stranaka, koalicijskom suradnjom ili na neki drugi način, nije bitno. Bitno je da ljevica redefinira svoju politiku, da ciljeve uskladi s potrebama našeg društva, vodeći računa o pravdi, jednakim šansama za sve i razvoju koji će jamčiti socijalnu sigurnost naših građana. Ova lapidarna teza ispod površine krije potrebu velikih reformi u gotovo svim sektorima, od kulture i obrazovanja do gospodarstva, razvoja, ali i vanjske politike i sigurnosti.

Slažete li se da u ovom trenutku ljevica nema kandidata za predsjednika Republike, niti je takav na vidiku?

– Daleko su predsjednički izbori… Kad dođe vrijeme, siguran sam, bit će ne jedan kandidat za tu časnu funkciju.

Odnosi sa susjedima

Slažete li se da socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj i stranke lijevog centra, kao i njihovi kandidati na izborima za predsjednika Republike, trebaju tražiti načina da se dodvore biračima desnice, kao što je pokušao Milanović, ili to trebaju izbjegavati po svaku cijenu?

– Predsjednik Republike treba djelovati integrativno, uvažavati različite političke opcije, biti spreman na dijalog, i to ne bi trebalo smatrati dodvoravanjem. Posebno ako ima jasne vrijednosti i politički koncept koji "gura" bez obzira na obvezu da bude "predsjednik svih građana".

Tijekom mandata predsjednika Republike, desnica i njezini medijski trabanti kritizirali su vas zbog intenzivne suradnje s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Svjedoci smo da odnosi Hrvatske i Srbije nikad nisu bili na nižoj razini. Osjećate li danas neku vrstu satisfakcije za tadašnje postignuće u hrvatsko-srbijanskim odnosima?

– Osjećam tugu zbog toga što najveći dio naše političke scene ne razumije da su dobri odnosi sa susjedima od našeg vitalnog interesa. O tome ovisi naša sigurnost, gospodarski razvoj i pozicija u međunarodnoj politici. Posebno sam žalostan da to nisu razumjeli ni na ljevici. Rekao bih da danas, i na predsjedničkoj, i na Vladinoj, i na stranačkoj razini, nemamo suvislu politiku prema susjedima, da se "kavgadži" zbog unutarnjopolitičkih potreba, da sebi radimo štetu. Dobrosusjedski odnosi ne znače odricanje od vlastitih interesa, dapače. Često je to upravo uvjet da ostvarimo legitimne interese.

Kako ste doživjeli nedavne prijetnje ratom u susjednoj BiH u povodu referenduma u Republici Srpskoj? Postoji li stvarni potencijal da se prijepori u BiH ponovno počnu rješavati oružjem?

– Stanje u BiH, ali i u cijeloj regiji, smatram opasnim, razvoj događaja teško predvidivim. Kao što mi više nemamo suvislu politiku prema susjedstvu, nema je ni EU, ni SAD. Najveća je opasnost da naše susjedstvo postane poprište obračuna velikih sila i drugih moćnih država, poput Turske. Ako se to dogodi, ni Hrvatska neće dobro proći. Lamentacije o tome da ovdašnje države nemaju vojnog potencijala za rat okačio bih mačku o rep. Povijest nas uči da su ratovi mogući i bez ultramodernog oružja ili dobro organiziranih vojski. Emotivni i politički faktor je za otvaranje sukoba često važniji od kvalitete raspoloživog oružja. Osim toga, postoje i različiti intenziteti i modaliteti sukoba…

Sudbina BiH

Slažete li se s procjenama da bi i dijelu međunarodne zajednice odgovarao ratni sukob u BiH?
– Tako daleko se ne bih usudio ići. Ali da postoje snage koje bi svoje planove željele ostvarivati i po cijenu sukoba različitih vrsta, u to sam siguran. Ipak, mislim da je sudbina BiH prije svega u rukama tamošnjih ljudi. Vodeći političari imaju golemu odgovornost, prije svega prema svojoj državi, da ne dopuste da ponovno poteče krv, nego da BiH bude ono što joj i ja želim: moderna, uspješna i demokratska država Europske unije - kazao je za Slobodnu Dalmaciju.

(jutarnji.hr)