'Svog dečka poznajem pola života, išli smo zajedno u osnovnu školu i bili najbolji prijatelji'

Svog dečka poznajem pola života, išli smo zajedno u osnovnu školu i bili najbolji prijatelji. Već 3 godine smo u vezi, a imamo po 22. On nikad nije volio školu i učenje, pa i nije bio đak za primjer. Ima završenu srednju, a od 17.godine radi, uzdržava sebe i pomaže roditeljima. Ja sam oduvijek bila odličan učenik i sad sam uzoran student. Imamo zaista divnu vezu, divan je prema meni i volimo se. Međutim, moji roditelji (naročito majka) nisu zadovoljni mojim izborom, jer kako ona kaže "trebalo bi da nađem doktora, inžinjera, a ne da gubim vrijeme sa seljakom". Znam da mi želi najbolje, ali me zabole njene riječi i takav način razmišljanja. Zar je fakultetska diploma pokazatelj nečije ljudskosti i dobrote, garancija za dobar život? Zar nije važnije da je neko s kim planiram budućnost dobar čovjek, da me voli i poštuje nego da ima diolomu? Ne znam, imam samo 22 godine i možda još uvijek svijet gledam kroz ružičaste naočare. Vrijeme će pokazati ko je u pravu.