'Tada sam plakala najviše u životu, i dalje se sjećam njegove rečenice'

Tata, mama, brat, deda, baka i ja smo živjeli u istoj kući, ali su baka i deda imali svoju sobu. Baka je umrla 2005. godine. Brat je otišao da studira u Novi Sad. Mama i ja smo otišle u kuću njene majke jer je tata mnogo pio, a brata nije nazvao niti jednom od kada je otišao da studira, varao je mamu i otišle smo u novembru 2015. godine. Dedu je to mnogo pogodilo i svaki dan je plakao za nama, ali nas je često posjećivao jer smo bile daleko 4 kilometra od njih. Tata i deda su onda živjeli sami, jedne noći deda je dobio moždani udar, i sljedeći dan je preminuo. Taj dan došla sam iz škole i tetka (tatina blizanka) nam je rekla da je deda u bolnici, otišle smo mu u posjetu, držao me je za ruku i rekao je: "Mnogo me boli to što ste otišle, umrijeću i to od bola za vama", počela sam plakati i nakon 2 minuta je prestao da diše. Tada sam plakala najviše u životu. I dalje se sjećam njegove rečenice: "Kada mene više ne bude, sjećaćeš se da smo ti i ja posadili ovo drvo". U sakou u kojem je sahranjen ostala je moja slika.