Dejan Kožul: Krivi smo i mi
Eto, od tolikih tekstova koji su ispisani na ovom portalu od gorepotpisanog autora, od kojih su mnogi daleko važniji i bave se sržju našeg bića i odnosa prema slabijima, što kroz negativne, a boga mi i pozitivne načine, vi ste se primili na kliše. Primili ste se na krv u naslovu i lajkovali, dijelili, komentarisali, jebali mater, ukratko, „onima koji nas zavadiše“.
Zadivljujuće je to kako se ova problematika sagledava kroz nekoliko uglova. Jedan je onaj da „neka ratuju političari jer mi djece za rat više nemamo“. Drugi je onaj da nemamo više ni naoružanja, da smo toliko osiromašeni da je nemoguće voditi normalan rat. Tu se onda nadovežu opet novinari, blogeri i ini koji opet tako jebu mater političarima, pa mediji opet te statuse prenose jer da su tvitom uspjeli začepiti usta političarima koji se valjda sad srame što huškaju ovaj napaćeni narod, ni kriv ni dužan što ga vode takvi političari jer, zna se to još odavno, da za njih nitko nije glasao, a oni opet ne daju pa ne daju. Divnim nekim čudom oni non-stop na vlasti.
Ali, da li je stvarno činjenica da su nam vojske tako bijedne dovoljna da mirno spavamo? Dajte, budimo ozbiljni. Pa bar nama ovdje na Balkanu nikad nije nedostajalo maštovitosti da lišimo života bližnjeg svog, a ne nedostaje nam ni oružja.
Valjalo bi u neki od narednih popisa stanovništva međ‘ pitanja svakako uvrstiti i pitanje: koju vrstu naoružanja posjedujete? Naravno, pod uslovom da ta vrsta priznanja bude i neka vrsta legalizacije posjedovanja pa da vidimo čija majka crnu vunu prede. Me mogu ja sad ovdje licitirati brojkama jer su sve samo pretpostavke ali vi dobro znate šta krijete na svom tavanu, podrumu ili u nekoj već rupi u zemlji.
Čuvate kao uspomenu? Za svadbu sina, kćeri? Nemojte mi reći da je za odlazak u vojsku? Ma da. Zlu ne trebalo. A priznajte da se, evo makar ovo posljednje vrijeme, pomislili kako bi valjalo možda malo očistiti ljubimca, malo propustiti koji metak kroz cijev, čisto da vidite da niste zarđali i da nije, ne daj bože, neka vjeverica ubacila neki lješnik unutra.
I još nešto. Mi djecu za novi rat više nemamo? Stvarno tako mislite. A šta misle vaša djeca? Šta misle te generacije koje su rođene u vrijeme ili poslije rata? Pa, evo i netom prije rata kao koleginica Indira Kriještorac, koja nije baš, priznat ćete, svakodnevni glas razuma. Te generacije kojoj smo godinama ispirali mozak, koje gotovo da nemaju dodira sa svojim vršnjacima druge vjeroispovjesti, a koji žive možda preko puta. Ta generacija prema kojoj smo bli toliko bezobzirni da smo rat nastavili preko njih, usađujući im nepoštovanje, nerazumjevanje, gradeći preko njih i sa njima nove zidove čak i ispod jednog krova.
Svaka vama čast. Znam da nemate zle namjere. Ali to nije dovoljno. Pa, ne sjećate se da ni onaj rat nitko nije želio? Da se Zetrom orilo za mir i gdje smo dospjeli?
Jesu, novinari su itekako krivi. Jasan je taj put od „zavadi pa vladaj“ gdje novinari imaju ogromnu ulogu, ali opet, sunce mu poljubim. Ne možete mi reći da je to – to. Pročitano, poslušano i prihvaćeno kao gotova stvar? Ako je stvarno bilo tako onda imamo debeli problem, a ako imamo debeli problem bolje da ga sagledamo čim prije i probamo da ga riješimo. Priznamo sebi da nije samo do prokletih političara, do zlih novinara, već da je netko morao i izvršiti to djelo. Ono počinje sa glasom na izborima, a prečesto završava u masovnoj grobnici.
Ako stvarno želite dobro sebi, svojoj djeci red bi bio da počnete obraćati pažnju i na druge stvari. Za početak srušite te zidove predsrasuda koje ste im gradili. Pričajte sa njima. Podijelite svoju odgovornost. Ne prešutkujte je. To je jedini siguran način da sutra oni neće gubiti svoje glave. Učinite to ako vam je doista stalo do njih. A ako nije, onda dobro pročistite to oružje koje imate i pucajte im odmah u grudi. Bar ćete biti sigurni gdje će im biti grob.