Kraj EU optimizma

Istraživanja pokazuju, popularnost Evropske unije je u opadanju od 1993. godine. Doba Maastrichtskog ugovora označilo je početak perioda snažnijih evropskih integracija nakon kraja Hladnog rata, budući bezgranični kontinent te buduću zajedničku valutu. Ono što je tada čvrsto markirano bila je panevropska želja za zbližavanjem koje je Umberto Ecco nazvao kreiranjem novih Evropljana. Ne zaboravimo, kontrast tog vremena bila je i Bosna i Hercegovina. 
Skoro četvrt stoljeća kasnije britanski referendum jasno je naznačio kraj jedne ere optimizma, ekonomskog prosperiteta, dominacije ljudskih prava i želje za prekidom s tradicionalno uvriježenim shvatanjem nacionalnih suvereniteta. Brexit je ovaploćenje načela liberalne demokratije i iskaza narodne volje. Ta volja je u suprotnosti sa željama većine političke, ekonomske i intelektualne elite, u kontrastu je sa savjetima i gledanjima ekonomskih stručnjaka, ali je potpuno u skladu s pogledima narodne mase. U demokratskim društvima glas vrhunskog stručnjaka potpuno je jednak glasu “indolentnog mužeka”, kako je Ante Kovačić lucidno opisao stanje svijesti priučenog seljačića. Ta tekovina demokratskih procesa i dominacije ljudskih prava s motom da smo svi jednaki neminovno je gurnula društvo unazad. Većina medija je profesionalno pratila debate ne odlučujući se za razum već ostavljajući građanima na volju da li je ovo kraj ideje evropskih integracija kako smo ih znali. 
Rezultat, međutim, znači puno više. Možda je ovo kraj ere liberalne demokratije koja donosi prosperitet. Rezultat demokratskog odlučivanja, sada je očito, može biti nazadan i gurnuti cijelo društvo unazad, čak i u sunovrat.
Bosna i Hercegovina je zapravo bila pionir ovog trenda. Rezultatom narodne volje nacionalisti su izabrani na vlast 1990. godine. Manji je problem što su vladajući političari bili nacionalisti, već je problem u njihovoj nekompetentnosti, nesposobnosti da vladaju, imbecilnosti političkih odluka,… Evropa je posmatrala hod Bosne i Hercegovine ka provaliji naglašavajući zadovoljstvo demokratizacijom društva. Međusobno posvađani nacionalisti tražili su nove legitimitete organiziranjima raznoraznih referenduma, a u Bruxellesu su se smješkali i odobravali trijumf demokratije.
Pri tome ostalo je nezamijećeno da su referendumi u svim dijelovima post-jugoslavenskog prostora rezultirali odobravanjem pitanja s preko 90 posto. U Bosni i Hercegovini je od onih koji su glasali, svega 0.14 posto glasalo protiv nezavisnosti. Takav rezultat je odraz nedostatka istinskih demokratskih procesa, javne i slobodne debate te tolerancije različitih u društvu. Susjedne zemlje nisu bitno različite u ovakvim iskazima. Izuzetak je Crna Gora, gdje je referendum o nezavisnosti jedva prošao. Ta zemlja je ostvarila potpuni tradicionalni suverenitet bez ratnih sukoba. Iako se ne može opisati kao potpuno liberalna sredina, ipak je ovo pokazatelj neophodnosti postojanja različitih mišljenja u društvu.
Prvih godina nakon Hladnog rata jedine tri komunističke federacije su se raspale na različite načine. Serija referenduma u Jugoslaviji samo je označila početke ratnih sukoba dojučerašnje braće. U Čehoslovačkoj vladajuće elite dvije federalne jedinice dogovorile su razlaz ne pitajući narod za mišljenje. Rezultat je bio mirni razlaz uz čaše šampanjca na novogodišnju noć 1993. godine. Tu noć artiljerija bosanskih Srba proslavljala je ispaljujući granate po Sarajevu dok su i ostali učesnici rata obilježavali tu noć radno. Evropska unija je, kao što rekoh, dostigla vrhunac popularnosti.
Sovjetski savez se također raspao uglavnom mirnim putem. Tu je u većini nekadašnjih republika organizovan referendum na kojem su građani rekli da žele opstanak federacije, ali su političke elite odlučile da ignorišu narodnu volju.
Dakle, ta volja naroda je opasna stvar i upravo u zemlji gdje je najviše bila poštovana, Bosni i Hercegovini, dovela je, uz ostale faktore, do najbrutalnijeg rata. Kada indolentni mužeki imaju jednakost s vrhunskim stručnjacima, rezultat je često katastrofalan.
Brexit nije donio katastrofu još uvijek, jer se poštuje politički sistem. Svaka odluka treba se provesti kroz institucije sistema. Kako je ova narodna odluka bez presedana, nikome nije poznato koje su moguće konsekvence i bez žurbe se analiziraju mogućnosti. Nova premijerka tvrdi da “Brexit znači Brexit”, lider opozicije kao izdanak prastare ljevice sedamdesetih nije čvrsto proevropski orijentiran, što sve vodi ka zaključku da bi se narodna volja mogla provesti brzo i bez problema. Međutim, većina političara ponaša se razumno, za razliku od Bosne i Hercegovine od 1990. do danas, pa čak i kada imaju legitimitet, ne inzistiraju na provođenju istog.
Niko ne ucjenjuje izjavama o prestanku unije iako je očito da je i to jedna od mogućnosti. Englezi mogu demokratskim putem nametnuti svoje eurofobnu odluku ostalima prostom činjenicom što ih je više, ali su svjesni da ako zaista vole Ujedinjeno Kraljevstvo, onda moraju respektirati manjine, moraju poštovati volju Skota da budu dio Evrope, volju Sjevernih Iraca da ostanu u EU.
Poučak ove vježbe iskaza narodne volje je da kakav god rezultat bio, političke elite moraju se odgovorno ponijeti i ako treba ignorisati rezultate referenduma. Barem neko vrijeme. Shvaćeno je da nuditi narodu jednu tako bitnu odluku koja može voditi raspadu države nije zapravo nimalo demokratski iako može biti politički oportuno. To je mjesto gdje leži odgovornost političkih elita i koje postoji u Velikoj Britaniji, većini evropskih zemalja, ali ne i u Bosni i Hercegovini.