Nasilje ili mirna podjela zemlje?

Prvo me nazvala majka. Pitala me da li da ostane u Bratuncu 25. septembra. Na trenutak nisam znao šta da kažem. Na kraju sam joj rekao da ide u Sarajevo. Mislio sam, ostali smo mi jednom majka, ostali smo i životi su nam se toliko izvratili da ponekad možemo slobodno reći da bi bilo bolje da nismo preživjeli. Niko više ne može od tebe tražiti da još jednom, po ko zna koji put, rizikuješ i žrtvuješ sve što imaš.

Poslije nje sam razgovarao sa Edinom. Znam ga od 1996. godine. Kao dijete je bio u izbjeglištvu u Srebrenici. Danas živi tamo kao odrastao čovjek. Kaže mi da povratnici masovno napuštaju Srebrenicu, nije siguran koliko će ih uopšte dočekati 25. septembar i održavanje referenduma.

Malo kasnije je zvao Enver.

-       Šta da radimo?

Mi smo komšije, odrasli smo u istom selu. On se vratio u Bratunac, odnosno Voljavicu, čim je to postalo moguće, negdje 2000. godine. Nisam mu mogao reći ništa.

Iseljavanje nesrpskog stanovništva uoči najavljenog referenduma u RS će biti masovno. Već sada počinje da poprima obrise novog egzodusa. „Ostaci zaklanog naroda“ koji su se vratili nikada nisu mogli računati na to da će ih Sarajevo zaštititi barem u tom bazičnom, fizičkom smislu. To je sada očigledno.

Bakir Izetbegović je u New Yorku u sedmici koja se može ispostaviti ključnom za integritet naše zemlje. Denis Zvizdić trguje cjelovitošću Bosne i Hercegovine za obećanje upitnika za aplikaciju za članstvo.

Takozvani intelektualci čekaju da dobiju mig iz centrale SDA: ko zna, možda se ipak ide u mirnu podjelu zemlje, pa da se čovjek ne zamjeri... Mediji zaglušuju uvjeravajući javnost da je sve samo predizborni trik. Samo s gađenjem se može gledati i slušati kako prvog komandanta svoje legalne Armije – prve bosanske vojske poslije 1463. godine – porede sa ratnim zločincem iz Srbije.

Opozicione, graždžanstvujušče partije i dalje ne znaju da li više mrze SDA nego što vole BiH.

Srbijanski mediji i država se u međuvremenu iživljavaju. Aleksandar Vučić iz zagrljaja Ćamila Durakovića prijeti otvorenom agresijom. Hrvatska otvoreno trlja ruke i sprema se da nacrta međe trećeg entiteta. Ako Srbija iduće godine u ovo doba bude trista metara od centra Sarajeva, niko neće moći reći da Sarajevo nije saučestvovalo u tome.

Dvadesetpetog septembra navečer Bosna i Hercegovina će skliznuti u trajno vanredno stanje. Dokument koji predstavlja osnov za mir u ovoj zemlji će prestati da važi. Dilema pred kojom će se naći tzv. političko Sarajevo će biti mnogo oštrija i dalekosežnija nego bilo koja prije održavanja referenduma. Umjesto spriječavanja referenduma, moraće da se bavi ponovnom uspostavom pravnog poretka u cijeloj zemlji. Zadnji put kada se to ovdje radilo, u našoj zemlji je bilo raspoređeno 60.000 do zuba naoružanih stranih vojnika i postojao je nesumnjiv konsenzus međunarodne zajednice da BiH mora ostati jedna zemlja. Dilema, dakle, pred kojom ćemo se naći svi je nasilje ili mirna podjela zemlje. Samo i isključivo zahvaljujući nesposobnosti i nespremnosti vlasti da se na vrijeme suoči sa ovom prijetnjom. Drugim riječima, ako do nasilja i dođe, doći će samo zato što niko u vlasti nije imao dovoljno mašte da uvidi kako će se stvari razvijati i spremnosti da referendumom spriječi nenasilnim sredstvima prije nego što je uopšte održan.