Duraković je Srebrenicu izručio Dodiku
„Još dvije sedmice, pa ćemo znati ko glasa, a ko broji glasove. Znat ćemo kako stojimo i kojim putem idemo. U ponoć neće stići rezultati glasova iz inostranstva te glasovi raseljenih iz Federacije. Već tada će mediji brujati da smo pali. Ali nemojte brinuti. Mi tada odustati nećemo. Borit ćemo se do zadnjeg, dok se ne izbroji svaki glas, dok se ne utvrde svi propusti i prevare. Pa i kad zaključe rezultate i kada bude izgledalo da je sve gotovo, mi ćemo opet nastaviti.“
Autor ovog pasusa je načelnik Srebrenice, Ćamil Duraković.
Obratio se češnjejši načelnik sa drugog kontinenta i u novoj epistoli obnarodovao, svega dvije sedmice pred izbore da ćemo, kako stvari stoje, možda ipak sigurno, bez ikakve sumnje, kao rezultat njegovog predanog zalaganja i ogromnih napora – izgubiti Srebrenicu.
Zato, naime, njegov autorski članak koji je objavila ovdašnja novinska agencija predstavlja jedan od vrhova političkog cinizma u ovoj zemlji: već šest mjeseci Duraković i ljudi oko njega ignorišu sva upozorenja da nisu registrovali dovoljno birača, da se ne mogu osloniti samo na birače iz dijaspore, da call-centar koji su uspostavili nije zamjena za registraciju birača koja uključuje obučene aktiviste... Uzalud. Svi su se argumenti i primjedbe odbijali od njega – i od sve njih – kao od zida.
Na stranu u ovom trenutku činjenica da Duraković u ključnoj, trećoj sedmici kampanje, ide na drugi kontinent; na stranu i povod, koji je hvalevrijedan. Ali da otuda, iz Sjedinjenih Američkih Država, saopštava građanstvu i javnosti ove zemlje koje već mjesecima zamajava kako je već dobio izbore, da će od trećeg oktobra ove godine Srebrenicom upravljati Milorad Dodik – to je već previše i za naš baliluk.
Tri puta sam sa Durakovićem razgovarao ove godine o izborima u Srebrenici. Da ne bude dileme, u mjeri u kojoj sam mogao, podržao sam njegovu kandidaturu. Bio sam uvjeren da je nešto naučio iz kampanje „Glasaću za Srebrenicu“ prije četiri godine. U svakom razgovoru sam pokušao ukazati na to šta mislim da treba uraditi ako želi organizovati kampanju barem izbliza sličnu kampanji iz 2012. godine. Posljednji put sam mu predočio kako mislim da se može spriječiti SNSD-ovo preuzimanje Srebrenice. Ništa.
Ne treba biti nepravedan: od trenutka kada je Safet Softić stavio na dnevni red Doma naroda Zakon o prebivalištu, kampanju kakva je organizovana prije četiri godine bilo bi teže organizovati 2016. Ali, ne i nemoguće. Štaviše. Iskustvo koje je „Prvi mart“ stekao u registraciji birača iz dijaspore za izbore 2014. godine, ostalo je u najvećoj mjeri neiskorišteno. Razlog je vrlo jednostavan: SDA-ova provincijska politika učinila je otada sve da uništi „Prvi mart“, ponajprije u svrhe predsjedničke kampanje Bakira Izetbegovića. Cijena će biti gubitak Srebrenice.
Za nas koji smo silnu energiju, godine života, neki i zdravlje, ostavili u „Glasaću za Srebrenicu“ i „Prvom martu“, ovo je prilika da cijeloj zemlji kažemo: „Jesmo li vam rekli?!“. Siguran sam međutim da niko od nas neće likovati. Siguran sam da se svim mladićima i djevojkama koji su radili u obje kampanje, koje je policija privodila i zastrašivala – dok je naš kandidat za načelnika bio na moru – danas srce cijepa.
Lista onih koji će biti odgovorni za rezultat izbora u Srebrenici je duga. Odgovornost je velika i treba biti pažljiv u tome gdje će i kome biti ispostavljena. Na našu veliku žalost, imaćemo iduće četiri godine da vodimo tu raspravu. Kao i da se suočimo sa posljedicama. Jer, istorija kao što reče jedan čovjek, nema drugostepenu instancu.