Zašto i kako do zajedničkih kandidata za načelnike?

„Istorija se ponavlja. Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“. Marx.

Posljednjih dana sve češće čujemo ljude koji skoro očajnički očekuju da se na građanskoj sceni, makar između SDP, DF, NS, GS i nezavisnih kandidata,  desi liderstvo i mudrost.  Da  u opštinama gdje nastupaju, svi podrže po jednog zajedničkog kandidata  za načelnika i suprotstave ga već udruženoj vladajućoj koaliciji.
Kao odgovor od političkih predstavnika se najčešće čuju defetistička obrazloženja da je za to kasno i da oni već sada razmišlju o 2018. kao odlučujućoj godini. Za trenutak ostaviću po strani da lideri nemaju luksuz ovakvog razmišljanja kao i to da niko neće dobiti šansu za „popravni“.  Samo ću, sa onim ko to želi, podijeliti dio svog  iskustvo koje mi sve češće ne da mira, kao i ono što sam čuo od zabrinutih i dobronamjernih ljudi koji vjeruju da se nešto mora i može učiniti.
Okončanjem mandata  predsjednika SDP, na Kongresu prije skoro dvije godine, prestao sam se baviti bilo kakvim operativnim radom u mojoj Partiji, osim onog koji pripada svakom članu. Pored akademskih i profesionalnih aktivnosti , u političkom smislu,  posvetio sam se promociji društva zajedničkih vrijednosti  u različitim projektima izvan BiH, kao i očuvanju i   razvoja svoje zemlje zasnovane na tim vrijednostima.  Upravo radi   euroatlantske budućnosti  države, na predstojećim lokalnim izborima,  mora se pokazati  snaga civilnog društva, konsolidacija i nova snaga ljevice, pa tako i SDPa. Zajednički kandidati za načelnike su glavni test ključnih aktera.
Ovo pišem u potrazi za zajedničkim odgovorom zašto i kako do toga.
Koga ne interesuju ili nema vremena i strpljenja za istorijska iskustva i paralele, a želi znati samo konkretan prijedlog o tome šta činiti sada, može otići odmah na kraj ovog teksta.  Ovde izloženi prijedlog u pet tačaka nije moj model.  On  predstavlja sintezu onoga što sam čuo ili pročitao poslednjih dana od učesnika u događajima s početka devedesetih godina, kao i od dobrih ljudi koji vide šta se danas dešava i koji očekuju da se „građanska opcija dozove pameti“.
Dakle, kome se ovo ne dopada , neka krivi mene. Ko misli da je ovo na tragu  mogućeg rješenja  i da treba probati „iako  je već kasno“, neka ovo prihvati kao dio (naknadne)  „kolektivne pameti i iskustva“.
Prije 26 godina, sa nepunih godinu dana „političkog iskustva“ iza sebe, na početku svoje univerzitetske karijere, u mom stanu, bio  sam domaćin dvojici kolega, „starih mladih vukova“, profesora političkih nauka, ljevičara, lidera građanske opcije tog doba. 
To veče nam je do prvih višestranačkih izbora  ostalo još petnaestak dana. Tri nacionalne stranke su bile u pravom verbalnom „ratu“ i „ukopavali“ svoje birače. Građanska opcija koju su njih dvojica vodili, SDP i Reformisti, je  imala odvojene i često suprotstavljene kampanje, svako sa svojim listama za Parlament  i za 7 članova Predsjedništva (po 2 Bošnjaka, Hrvata  i Srbina i jedan Ostali). 
Obojica su vjerovala da će bolje proći, jedan od drugog,  ali i  od „zaraćenih nacionalista“. Osim toga, vjerovali su da bi zajednički  nastup bio bolji, ali šta je tu je: kasno je za dogovor, a poslije izbora će se svakako dogovoriti kako dalje surađivati .
Moj prijedlog , koji smo po sličnim principima i formama raspravljali u rukovodstvu, je bio pokušaj konkretizacije očekivanja ogromnog broja ljudi i građanske javnosti , ali i izraz  tehnokratskog i  inžinjerskog pristupa koji mi  je priličio kao neiskusnom „političaru“ i američki školovanom kompjuterašu. 
Pošto i SDP i Reformisti imaju svoje liste po proporcionalnom izbornom modelu, kao danas za općinska vijeća, samo bi trebalo objaviti da sarađujemo  protiv nacionalnih stranaka kao multietnički blok i neka svaki naš birač glasa za koju hoće listu. Takođe lideri dvije stranke izlaze pred javnost sa dogovorom da pozivaju birače da glasaju za 7 usaglašenih ljudi sa dvije liste - po jednog Bošnjaka, Hrvata i Srbina, a sedmi, Ostali, je onaj kojeg njih dvojica dogovore ili čije ime izvuku „naslijepo“ iz bubnja. Dakle , kao kada bi po tom pristupu danas izašli sa pozivom da se glasa samo za jednog, usaglašenog, zajedničkog, kandidata za načelina opštine.
Za razliku od mene,  dvojica kolega su bili starije i formirane političke ličnosti,  sa iskustvom i znanjem iz društvenih i političkih nauka . Imali su zajedničke ciljeve kao  i dozu nepovjerenja, ali su takođe  bili svjesni kako je teško pomiriti sve pojedinačne interese ljudi koje su vodili.
Ipak, oko ponoći,  dvojica kolega su  bili na pragu zajedničke liste kandidata. Ulog je bio toliki da se morao postići dogovor. Radni dogovor je značio da bi SDP i Reformisti  pozvali birače da glasaju za Nijaza Durakovića i Džemu Sokolovića, Mirka Pejanovića i Nenada Kecmanovića, Ivu Komšića i Tadeja Mateljana, dok će Ostalog „izvući iz šešira“. Preostalih sedam kandidata nemaju razloga za nelagodu, jer uspjeh tog plana znači da će „biti mjesta za sve“, a u protivnom svakako niko od nas pojedinačno , kao i građanska opcija u cjelini, nema šansi. Ostalo je samo da se njih dvojica,  kao tadašnji lideri SDP i Reformista,nađu za 2 dana na zajedničkoj pres konferenciji, nakon što o tom dogovoru upoznaju i najuža stranačka rukovodstva.    
Ovom prilikom neću govoriti o tome zašto do tog skupa za 2 dana nije došlo, zašto  taj „veliki noćni dogovor“ dva lidera nije pretvoren zajednički finiš kampanje „lijevog centra protiv nacionalista“, zašto ...
Znam da bi mnogi učesnici tih događaja, sa tim iskustvom , da mogu vratiti vrijeme, donosili drugačije odluke.
Znam da su desetak dana kasnije, umjesto lidera građanskog bloka, nakon što su vodili kampanju „jedni protiv drugih“, lideri tri nacionalne stranke izašli pred medije i javnost sa porukom : „mi smo se dogovorili oko zadničkog izbora sedam članova Predsjedništva BiH i tako ćemo se ubuduće dogovoriti i oko formiranja nove vlasti i svega drugog“. Jedan od njih je na licu mjesta  euforično obećao da će na tragu njihovog dogovora, brzo poslije izborne pobjede,  BiH preobraziti u Švajcarsku ovog dijela Evrope.
„Nacionalni lideri“, kojima nikada nije bilo kasno , pa ni par dana pred izbore ,  postigli su   i obznanili  dogovor, pozvali  „svoj narod“ da glasa „svako  za svoje i svako za po dva predstavnika druga dva naroda iz nacionalnih stranaka“,  izvršili sve organizacione pripreme i  krenuli u pobjedonosni pohod.  Svi kandidati  razjedinjenih „komunista i reformista“ su izgubili od ujedinjenih „narodnjaka i nacionalista“ u utrci za BiH Predsjedništvo. SDS, SDA i HDZ birači su kao po komandi glasali i  za svoje i za  „protivničke nacionaliste“.
Tako je npr. u  Titovom Drvaru  ili u partizanskom Prijedoru, među Srbima glasačima,   uvjerljivu pobjedu  odnio  HDZ kandidat Franjo Boras i   Alija Izetbegović  nad „crvenim“ Komšićem  i Durakovićem;  u Srebrenici  ili Foči, među Bošnjacima glasačima, kao i u Širokom Brijegu ili Odžaku, među Hrvatima glasačima,  Koljević i Plavšićka su  „pomeli“ Pejanovića...
Zašto građanska javnost očekuje da se makar lideri SDP, DF, Naše Stranke, Građanskog Saveza i  nezavisni kandidati te orjentacije, u narednih desetak dana , dogovore da svi podrže zajedno po jednog kandidata  u svim opštinama gdje bilo ko od njih učestvuje  u izbornoj utrci za načelnika? Svako može nabrojati „mali milon razloga“,  a ovde ću navesti samo jedan.
Zato  da nam se istorija ne ponovi , jer kako god da se to desi,  ona svaki naredni put sve više košta.
Osim toga, ljudi koji bilo gdje objedine snage, imaće bolje šanse i za 2 godine.
Kako i šta  očekuju dobronamjerni ljudi koji se plaše velike pobjede sadašnje vladajuće koalicije?
Prvo, na svim nivoima na kojima djeluju (SDP, DF, NS, GS,.., nezavisni kandidati) da stranke i lideri pozovu, javno i zajedno, u svim sredinama gdje samo jedna od tih stranaka ( ili koalicija nekih od njih) ima kandidata za načelnika, da svi glasaju za tog jedinog kandidata, kao i za odvojene stranačke liste.  Koliko sam uspio vidjeti ,takvih je 25 opština. U svim tim sredinama ove stranke imaju nekoliko odvojenih listi za općinsko vijeće a samo jedna od njih ili njihova koalicija kandidata za načelnika. Dakle, niko ne mora odustati od svog kandidata ali se mogu svi kandidati za načelnika ojačati sa oficijelnom podrškom i kampanjom ove 4 stranke. SDP ili koalicija u kojoj je sa nekim od navedenih stranaka ima kandidate u 20 opština (Doboj Istok, Doboj Jug, Ključ, Zavidovići, Maglaj, Lukavac, Sanski Most, Banovići, Živinice, Kalesija, Travnik, Kakanj,Kladanj, Bratunac, Gornji Vakuf, Novi Travnik, Busovača, Fojnica, Visoko, Konjic). Pored sredina u kojima su već dio gradjanske koalicije, DF ima sam kandidate u  5 opština  (Vareš, Olovo, Breza, Hadžići i Trnovo). U nekima od ovih sredina  javna i konkretna podrška svih gradjanskih stranaka može donijeti prevagu za načelnika jer u konačnici može odlučivati vrlo mali broj glasova. 
Drugo, na nivou stranaka, ako ne mogu na nivou  kantona  ili opština, na osnovu egzaktne i zajedničke procjene,  dogovoriti se o jednom kandidatu u čije će ime odustati preostali kandidati, učestvovati u kampanji zajedno, biti u timu ukoliko pobjedi zajednički kandidat i predstavljati okosnicu zajedničkog nastupa na opštim izborima 2018. Takvih ima 16 opština u 7 kantona u kojima ove četiri  stranke imaju od 2 kandidata (B.Krupa, Gradačac, Srebrenik, D. Vakuf, Jablanica, Vogošća, Stari Grad, Goražde) do onih gdje je najveća „gužva“ sa po 4 kandidata (Bihać,Tuzla, Centar, Novo Sarajevo). 
Treće, ukoliko u nekoj od prethodnih  16 opština,na  nivou opštine, kantona ili na nivou stranke, nije moguć dogovor, onda u narednih desetak dana dogovoriti, po ugledu na američke „primaries“ , „prethodne izbore“ kandidata civilnog društva. To znači da, kandidati koji to žele, organiziraju javnu debatu i pozovu  nakon toga birače iz te sredine da  „glasaju“ za zajedničkog kandidata civilnog društva. Ukoliko su  lideri ili kandidati spremni na zajednički nastup, onda  ima različitih modela ovakvog izbora. Princip je jasan  -  „ako ima volje ima i načina“. Koliko bi ovo bilo važno u tradicionalnim, a danas ugroženim,  uporištima građanske opcije,  ne treba nikome više objašnjavati . Znam da su neki već pokušali inicirati dogovore na ovim načelima , ali očigledno da se moraju javno podržati  i ohrabriti svi oni koji su spremni ići u transparentnu utrku kako bi se došlo do jednog kandidata civilnog društva.
Četvrto, zajednički i javni dogovor SDP, DF, NS i GS,  pred izbore, da će neovisno o međusobnim  razlikama (Partija, Fronta, Stranka i Savez), zajedno formirati blok,  za izbor vijećnika u Gradsko Vijeće Sarajeva i za čelništvo glavnog grada,  gdje će svako participirati u broju  gradskih vijećnika proporcionalno broju izabranih vijećnika u četiri gradske opštine. 
Peto, pozvati aktere civilnog društva, akademske zajednice, nevladinog sektora, medije i gradjane da se priključe u podršci ovakvom zajedničkom nastupu  na lokalnim izborima. Time se pokazuje odgovornost, spremnost, snaga  i legitimitet ovih stranaka i nezavisnih kandidata da nastave na okrupnjavanju snaga koje za 2 godine mogu odgovoriti nastupajućim izazovima.
Nakon svega, svima je danas jasno da  brana ovakvom pristupu  može biti samo  beskrupulozni lični interes, nesposobnost ili svjesna opstrukcija.
Što se mene tiče sve je jasno.
Za kraj,  neću  kao na početku, citirati Marxa,  već ga samo prigodno parafrazirati.
Lideri su naš svijet samo različito tumačili. Ali radi se o tome da ga se promijeni.