Oko 80 km ide dnevno samo zbog jednog đaka

Učiteljica Emina Čokić iz Prijepolja, gradića na jugozapadu Srbije, svakog radnog dana prijeđe 80 kilometara do sela Gornje Stranjane samo zbog jednog učenika - Gorana Avramovića.

Iako je majka bebe Lejle, Emina se nije odlučila odreći svog poziva, obrazovanje djece je, itekako, važno.

Beogradska politika prenosi priču u potpunosti.

Goran, dječak koji sada uči četvrti razred i jedini dolazi u seosku trospratnu školsku zgradu koja je nekad, kažu ovdje, imala i do 800 đaka iz cijele okoline. Zvali su je “škola đaka pješaka”, jer su u nju, tada osmorazrednu, kilometrima pješačeći kroz šume i proplanke stizala djeca rumenih obraza iz jadovničkih sela Mrčkovine, Donjih Stranjana, Gvozda i drugih.

Sada su u tim selima preostala domaćinstva uglavnom staračka, djeca se rijetko rađaju, pa sav sastav škole u Gornjim Stranjanima čine samo đak Goran i učiteljica Emina, te Goranov otac Blagoje koji radi kao školski kurir.

I nema kod njih skraćenih časova ni priča o malim platama (a Blagoje prima samo 9.000 dinara), dječak se raduje uvijek kad mu nasmijana Emina dođe. Ali već na ljeto ova škola se zatvara: jedini učenik učiće peti i ostale razrede u Brodarevu, a njegova učiteljica, toliko svom poslu posvećena, ostaje bez posla.

Emina Čokić, koja je Učiteljski fakultet završila u Užicu, Gorana uči od minulog septembra i rad u Gornjim Stranjanima joj je prvo zaposlenje. Ne smeta joj dug put: samo nek se radi, kaže. Planine se ne plaši, izazov je privlači.

I tako već pola godine, svaki dan je isti: Emina u rano jutro kod kuće u Prijepolju poljubi svoju jednoipogodišnju djevojčicu i krene ka đaku Goranu, na dug put dotrajalim “golfom” dug 80 kilometara u oba pravca.

Za lijepog vremena ona bez teškoća stigne u Stranjane, ali kad su zimus snijegovi zavijali Jadovnik – počeše nevolje. Autom se učiteljica nekako probije prohodnijim dijelom makadama, a onda, kad smetovi snagu mašine nadjačaju, nastavi pješke. Ova planina je lijepa, ali surova.

“Nekad sa mnom iz Prijepolja, brinući da li mogu sama, pođu moj suprug ili majka. Jutros sam, evo, stala na pola tog planinskog puta, „golf” nije mogao kroz neraščišćen snijeg. Lanac na jednom točku je pukao. Šta ću, tu sam ostavila auto pa peške nastavila uzbrdo. Ni mobilni telefon mi ponekad ne pomaže, jer kad padnu veći snjegovi u Gornjim Stranjanima nestaje struje, a onda nema ni signala za mobilni telefon. Zato me u snježnom danu, da ne bih mnogo pješačila, u “hladi nivi” kod Mrčkovačkog brda čeka školski kurir Blagoje sa sinom Goranom. Sjednem odatle s njima i dođemo do škole”, priča nam Emina.

Ali u praznoj školi je uvijek hladno, pa Blagoje odmah loži peć, spremne su cepanice i luč. Emina i Goran najprije rade fizičko, da se zagreju, jer su im ruke u putu promrzle pa ne mogu odmah da pišu. I tako čas po čas, a onda se učiteljici valja vratiti kući.

Hvali Blagoje učiteljicu Eminu:

“Zadovoljan sam radom s njom, to je vaspitana mlada žena, šteta što nije ranije ovdje došla nego sada kad se škola uskoro gasi”, kaže otac jedinog đaka. Hvali je i selo, vele stariji ljudi da im mnogo znači što ih ona poveze usput ili im iz Prijepolja donese potrebne lijekove, katkad i namirnice koje naruče.

A svima je na umu kraj školske godine i dan rastanka Emine, Gorana i Gornjih Stranjana. Žale seljani, žali i učiteljica.

“Nije mi lako, znam, ovako putovati cijele godine, pogotovo sad dok je moja Lejla mala. Ali volim ovaj posao, a i đak Goran je dobro djete, pa mi ovo ne pada teško. Imam u sebi dovoljno elana. Zato će mi biti teže kad se ta škola zatvori i ostanem bez posla nego sada dok radim, makar i ovdje. Radna neizvjesnost teža je od žrtvovanja na poslu”, sjetno za Politiku kazuje učiteljica Emina Čokić.