"Šaljem joj jutros poruku, čisto da zna da mislim na nju"

Šaljem joj jutros poruku, čisto da zna da mislim na nju, dok sam pijem kafu u još jednom u nizu luksuznih hotela. Odgovara, šalje fotografiju paprika, kaže sprema ajvar. Ljut sam. Ljut sam na cijeli ovaj svijet. Zašto ne može biti pored mene? Pokušao sam sve. Sve kilometre između nas pretvarao u prah. Radim kao turistički vodič i zbog prirode posla, nemam stalno prebivalište, ali moja kuća je tamo gdje je ona. Mojim roditeljima smeta što je ona tek jedna ''Bosanka iz srednje klase'', a njeni za mene misle da sam tatin sin, kome su dragu i carstvo dodijelili. Ne znaju, ne znaju da je ona najveće blago cijelog svijeta, da je način na koji joj oči sijaju dok govori o umjetnosti pokretač mog života, i da me svaki dan proveden bez nje uništava. Ne mogu da gledam kako neko sa njenim senzibilitetom za umjetnost, estetiku i sam pojam lijepog trune u gradu u kojem niko ne cijeni prave vrijednosti. Neću odustati od nas, Marija, neću. Zaslužuješ sve. Svijet na dlanu. Plesaćemo ponovo uz Štrausa, na lijepom plavom Dunavu. Obećavam.