Dr. Emir Suljagić: BiH ne može preživjeti Dodikov referendum

Trećeg oktobra ove godine, nakon referenduma u RS-u i lokalnih izbora, biće bez ispaljenog metka ostvarena tri strateška cilja genocidnog projekta koji je u proljeće 1992. godine pokrenuo Radovan Karadžić. Dva pisana - eliminisanje Drine kao „granice između srpskih država“ i „državno razgraničenje“ od druga dva naroda - te jedan nepisani, uspostava referenduma kao instrumenta kojim će bosanski Srbi moći prvom pogodnom prilikom odlučiti da napuste Bosnu i Hercegovinu. 

Prva dva cilja biće ispunjeni kao rezultat izbora u Srebrenici: izvjesno je da će idući načelnik biti kandidat tzv. „srpskih stranaka“. Kada se to dogodi, biće prvi put poslije rata moguće jasno povući crtu između Bošnjaka i Srba; nesrbi više nigdje u dolini Drine neće imati političku vlast ili moć. Usto, sada nema sumnje da će referendum biti održan i da je SDA po svemu sudeći saučesnik u tome. 

Kao rezultat toga, Milorad Dodik će uspostaviti presedan za naredni referendum, koji može doći za dvije ili četiri godine ili kada se steknu uslovi za to, odnosno kada politička cijena otcjepljenja bude prihvatljiva. 

Istovremeno, jučerašnja zajednička izjava štaba NATO i EUFOR-a u BiH da održavanje referenduma u RS-u ne treba imati implikacije po sigurnosnu situaciju u našoj zemlji je zapravo poruka upućena matematičkoj većini građana BiH da ostanu mirni i skrštenih ruku dok im čereče zemlju. Drugim riječima, međunarodna zajednica više ne postoji u smislu bilo kakvog garanta ustavnog, pravnog ili političkog poretka ustanovljenog u Dejtonu. 

Sa stanovišta zapadnih prijestonica, sada je bitno samo sačuvati mir. Bosnu, manje-više. Ništa se, ni na tom polju, nije promijenilo od devedesetih godina prošlog vijeka. U tom smislu, barem mene sve na izvjesnom nivou podsjeća na formiranje tzv. sigurnih zona 1993. godine. Nedostaje jedino Philippe Morillon koji će se popeti na zgradu Pošte, kao što je to uradio u Srebrenici, da kaže: „Sada ste pod zaštitom Ujedinjenih nacija!“

Čini se izglednim da je SDA sama i jednostrano donijela odluku da ponovo, poslije iskustva Srebrenice, Prijedora i opsade Sarajeva našu slobodu, život i državnost povjeri u ruke tuđinima. Znamo kako to završava. 

Nakon sastanka lidera bosanskih Srba i rukovodstva Srbije u Beogradu jasno je da Milorad Dodik polaže račun izravno Moskvi. Zvanični Zagreb više ne može ni da sakrije želju da ovu krizu iskoristi za stvaranje trećeg eniteta, a Dragan Čović nije propustio nijednu priliku da – u punoj koordinaciji sa Dodikom bez ikakve sumnje – to stavi na dnevni red. 
Vrhunac državotvorne mudrosti SDA je da će prvi milioni aranžmana sa MMF-om – novac za koji smo zaduženi svi – biti iskorištene za održavanje referenduma.

Bližimo se tački u kojoj će rukovodstvo SDA – prije svega Bakir Izetbegović – morati ili uraditi napraviti neke konkretne korake na spriječavanju referenduma ili reći da saučestvuje u Dodikovom i Čovićevom planu podjele Bosne i Hercegovine. Treća mogućnost ne postoji. Dodik nepovratno ide u pravcu rušenja Ustava i Dejtonskog mirovnog sporazuma; Čović će efektuirati stanje na terenu gdje god to bude mogao. Ima li Sarajevo plan? Uvjerenje kako je ovdje moguća uspostava većinski muslimanske državice opasno je u istoj mjeri u kojoj je bilo i 1993. godine.

Država napravljena u Dejtonu ne može preživjeti održavanje referenduma u RS: ustavno-pravni poredak će se većom ili manjom brzinom početi raspadati. Sve dok se jedan dan ne probudimo u snovima Radovana Karadžića. 

U istoriji je malo situacija u kojima je sve jasno, kao što je u ovom slučaju. Na sva pitana postoje odgovori. Znamo koje mogućnosti imaju Dodik i Srbija, Čović i Hrvatska; znamo i šta su im planovi, varijante A i B. Sada postoji samo jedno pitanje: šta ćemo uraditi mi?