'Jednu noć oko 2h ujutru, ulazim u dnevnu sobu i čujem tiho svira Azra'

Jednu noć oko 2h ujutru, ulazim u dnevnu sobu i čujem tiho svira Azra. Kroz polumrak vidim tatu – sjedi na kauču i gleda u jednu tačku. Pretpostavljam šta nije u redu- nostalgija za nekim boljim vremenom. Tu noć smo tata i ja odslušali bezbroj cd-ova Azre, EKV-a, Bijelog Dugmeta, tata mi je ispričao većinu svoje mladosti i uvijek sam mislila da ga znam, ali sam ga upoznala tek te noći. Tog dječaka teškog djetinjstva, rokera u duši, studenta veterine, koji je probao pljugu sa 14 i koji nije jeo da bi visio na koncertima Azre, EKV-ea po bivšoj Jugi. Od te noći ne mogu prestati da razmišljam za kakve mi to ideale živimo i za šta se borimo? Za bolje sutra, koje nikako da svane ili za tih 300e koje smo već unaprijed potrošili u svojim glavama…. Zbog čega ćemo mi sjedeti u mraku za 20 godina i gledati u prazno, čega ćemo se sjećati? Lajka na glupu fotografiju ili možda ni toga….