Ove zanimljivosti o filmu “Ko to tamo peva” sigurno ne znate

Film “Ko to tamo peva” datira iz 1980. godine i ima status kultnog. Ovo ostvarenje reditelja Slobodana Šijana i scenariste Dušana Kovačevića, omiljeno je mnogim generacijama u bivšoj Jugoslaviji. Glumačku postavu činili su tada glumačke zvijezde u usponu, a danas glumačke legende među kojima su pojedini, nažalost, pokojni poput Dragana Nikolića.

Među nama nisu ni Bora Todorović, Taško Načić, Pavle Vujisić, Danilo Bata Stojković, svi oni su ostvarili legendarne role u filmu “Ko to tamo peva”.Nećemo zaboraviti da pomenemo i Nedu Arnerić, Slavka Štimca, Aleksandra Berčeka i Bora Stjepanovića koji su nakon prikazivanja filma nastavili da nižu uspjehe, a publika ih dan danas može vidjeti u ulogama na pozorištu, filmu i televiziji.

U narednim redovima saznajte neke zanimljive činjenice koje, sigurni smo, niste znali o vašem omiljenom jugoslovenskom filmu.

1. Prvobitno je zamišljeno da to bude savremena priča, TV drama od pedesetak minuta. Odigrava se u autobusu GSP-a, a glavni lik bio je starac koji je krenuo da posjeti sina koji služi vojsku u Beogradu.

2. U prvoj verziji dramu je trebalo da režira Goran Paskaljević, koji je odustao da bi počeo snimanje filma “Zemaljski dani teku".

3. Tada mladi reditelj i slikar Slobodan Šijan je predložio da se scenario promijeni i da se umjesto televizijskog snimi bioskopski film, na šta je Dušan Kovačević rado pristao.

4. Direktor filma bio je Nikola Popović, koji je ranije radio ogromne partizanske spektakle, poput "Bitke na Neretvi". On je najviše zaslužan što je "Ko to tamo peva" uprkos početnom odlaganju uopšte i snimljen.

5. Kako se Televizija Beograd nije bavila snimanjem filmova namijenjenih bioskopu, morao je da se traži drugi producent. Krenulo je jurcanje okolo po filmskim preduzećima, da bi na kraju iza filma u nastanku stao tada moćni "Centar film".

6. Glavna uloga bila je namijenjena Miji Aleksiću, koji je prvog dana snimanja obavijestio redakciju Dramskog programa da se ne osjeća dobro i da ne može da snima, te je snimanje otkazano.

7. Snimanje je počelo 4. aprila 1980. i što je prava rijetkost - sve je išlo redom, od početne pjesme, pa nadalje. To je bilo bitno za glumce, koji onda mogu prirodno da razvijaju likove, da vide šta je njihov partner uradio u prethodnoj sceni, pa da se onda ravnaju po tome.

8. Dogovoreno je da traje samo 21 (snimajući) dan, zbog čega se radilo i po 20 sati dnevno.

9. Nisu koristili reflektore, pa je cio film je u smeđim i crnim tonovima. Čak je za noćne scene kao glavno osvetljenje korišćena logorska vatra.

10. Ekipa se za snimanje okupljala svakog jutra oko 5 sati, ispred crkve Svetog Marka u Beogradu.

11. Iako je Pavle Vuisić u filmskim krugovima važio kao "težak za saradnju, nezgodan i neko ko voli da popije", ispostavilo se da je Vuisić svakog jutra bio prvi na okupljanju, oran i trijezan.

12. Čuveni predio "negdje u Srbiji" glumila je Deliblatska peščara.

13. Ulogu Miška Krstića Šijan je namijenio Bogdanu Dikliću, koga iz matičnog pozorišta nisu pustili na snimanje, pa je naknadno odabran Aleksandar Berček.

14. Dragan Nikolić kao šlager-pjevač nije bio predviđen u prvim podjelama, ali se ispostavilo da mu je uloga potpuno legla, i da je sjajna posveta Žiki Pavloviću i Džimiju Barki.

15. Čiču Stanojla Milenkovića, limara iz okoline Svilajnca, a ovdje u ulozi orača državnog druma, Šijan je pronašao 1978. tokom audicija za naturščike za TV film "Najljepša soba". Kasnije je priznao da mu je bila urnebesno smiješna kombinacija kromanjonske face i izuzetne inteligencije.

16. Izrazito visok momak koji buši gume autobusa je Milovan Tasić - Tasa (214 cm), traktorista iz Inđije i član šampionske generacije KK Radnički sa Crvenog krsta (1973.)

17. Umjesto Pavla Vujisića čiču (koji dolazi da posjeti sina) je na kraju glumio Mića Tomić.

18. U većem dijelu filma na zadnjem sjedištu, odmah pored prasića, pojavljuje se baba obučena u crno. U vezi s njom postojale su razne teorije, od toga da predstavlja smrt, koja ih čeka na kraju, onda da baba u stvari pazi na prasiće, do toga da je u pitanju maskirani Predrag Preža Milinković, najveći srpski epizodista. Gledaoce je zbunjivalo i to što babe čas ima, čas nema. Nije ni potpisana na špici. Šijan je objasnio da je to baba koju su usput našli i stalno je bila u autobusu, ali se zbog lošeg osvjetljenja nije uvijek vidjela.

19. Jednog od dvojice muzičara, Miodraga Kostića, Šijan je sreo na vojnoj vježbi na radaru iznad Ralje. Mića je svirao na koncertu priređenom da zabavi vojsku, a kada je pao na koljena, pred Usnijom Redžepovom, sa sve harmonikom, Šijan je to zapamtio. Godinama poslije potražio ga je i ponudio mu ulogu.

20. Mlađeg muzičara glumio je tada 11-godišnji Nenad Kostić, Mićin rođak. On nikako nije uspijevao da nauči da svira drombulje, pa je snimano na plejbek. Nenad danas vozi autobus.

21. U završnim scenama, kada putnici optuže muzikante da su čiči ukrali novčanik, pa svi krenu da ih biju, Šijan je tražio krupan plan. To će reći da je Bata stvarno morao da ošamari malog glumca. Zveknuo mu je toliko jaku šamarčunu da je Nenadu "zazvonilo" u ušima, a na oči odmah udarile suze. Pobjegao je iz autobusa čak do Pančeva. Tamo se negdje sakrio, a ekipa ga je cio dan tražila. Kada su ga konačno našli, uz preklinjanje da se vrati da završe film, Bata mu je donio najveću bombonjeru koja je mogla da se kupi, i čvrsto obećao da više neće da ga bije.

22. Prije početka snimanja ekipa je dobila modernu kameru, tek nabavljenu za "Filmske novosti", a za pratnju posjeta Josipa Broza Tita svijetu. Kamera je dobro radila posao, sve negdje do 25. aprila. Tog dana snimala se scena u kojoj Bata Stojković juri zeca, takozvana "Pustite mene, ja sam brži i spretniji". Odjednom, na setu su se pojavila trojica ljudi u civilu, pokazala legitimacije i uzela kameru. Niko nije smio da pita za razlog, samo su nastavili da snimaju starim kamerama, od kojih je jedna bila veličine ormana.

23. Scenograf Veljko Despotović je autobus za snimanje našao u Sloveniji, gdje ga je koristio Živojin Pavlović za film "Doviđenja u sledećem ratu". Bio je sivomaslinaste boje, vojnički, sa sicevima, pa su morali da ga prefarbaju i dodaju blato, rđu i prašinu, izvade siceve i postave klupe.

24. Bilo je predviđeno da u završnoj sceni prilikom bombardovanja životinje pobjegnu iz zoološkog vrta, međutim odustalo se, jer zbog Titove smrti je u zemlji bila gotovo vanedna situacija.

25. Slobodanu Šijanu su u montaži sugerisali da izbaci ljubavnu scenu Nede Arnerić i Slavka Štimca u šumi, što on nije prihvatio. Danas je ona jedna od kultnih.

26. Prije premijere, film je prikazan Umjetničkom vijeću. Sala u Košutnjaku bila je dupke puna. Prilikom projekcije Šijan je ostao zabezeknut. Tokom cijelog filma niko s ni jedan jedini put nije nasmejao.

27. Premijera je bila 23. oktobra 1980. u beogradskom bioskopu "Kozara", koji danas postoji. Film je odmah prevazišao sva očekivanja. Publika se smijala, pa Šijan više nije morao da brine, kao posle veijća. Film je obišao cijelu Jugoslaviju, svuda izuzetno gledan.

28. Iako su na setu dali sve od sebe, neki od glumaca su kasnije priznali da su bili ubijeđeni da tada snimaju svoj najgori film. Jedini je Pavle Vujisić vjerovao u film i potpuno mu se posvetio.

(cdm.me)