EPILOG: Zločinac, a ne heroj! (III)

Haški sud polako završava svoje predmeta i što se tiče odgovornost za zločine u Bosni izgleda da će najveći dio odgovornosti za njih ponijeti Radovan Karadžić i drugi, već osuđeni, dužnosnici iz redova RS i VRS. Što će se desiti s presudom Mladiću i kako će se u njegovoj presudi, ako on još poživi, sudije nositi s njegovom odgovornosti za zločine? Jer, nemoguće je ne osuditi Mladića za Srebrenicu, ali haški sud je do sada uvijek pronalazio načina - ili preko optužnica ili preko presuda ili u kombinaciji optužnice i presude - da ograniči odgovornost za masovne zločine uključujući genocide u BiH na nivou Pala. Mladićeva presuda koja se očekuje u 2017. godini, po svim materijalnim dokazima trebala bi preko Pala i 30.kadrovskog centra voditi direktno u Beograd - Generalštab Vojske Jugoslavije i dovesti priču do  Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) kao civilnog komandanta jugoslavenskih oružanih snaga, koji je donio naredbu o osnovanju 30. kadrovskog centra i za komandata imenovao generala Mladića. Tko su bili članovi VSO-a za vrijeme rata u BiH dobro se zna. Milošević je umro, a protiv ostale dvojice - Momira Bulatovića i Zorana Lilića nikada, niti na jednom sudu, nisu bile podignute optužnice za njihovu odgovornost za rat i zločine kojima su komandovali oficiri koje je plaćao 30. kadrovski centar.

Dačić navodi paragraf 3292 iz Karadžićeve optužnice kao argument o Miloševićevoj miroljubivoj politici, kao i to da je SR Jugoslavija ohrabrivala bosanske Srbe da prihvate mirovne prijedloge. Vrlo površne reference koje Sudsko vijeće koristi u fusnotama presude odnose sesamo na1992.godinu. Te, vremenski ograničene reference s početka rata svakako ne mogu služiti kao zaključak o prirodi odnosa između Pala i Beograda. Dokazi izvedeni za vrijeme suđenja Miloševiću pokazuju  da su Beograd i Pale dijelili strategiju tj. da su radili na uspostavljanju Republike Srpske na prostorima BiH, ali da su se ponekad razilazilioko  taktike u postizanju ciljeva. Ta strategija koja je polazila od unaprijed zacrtanih teritorijalnih ciljeva i osvajanja   ”srpskih” teritorija upotrebom sile i zločinima prema ne-srpskom stanovništvu, u isto je vrijeme vodila računa o harmoniziranom nastupom svih srpskih rukovodstava u mirovnim pregovorima kojisu trebali voditi k međunarodnom priznanju srpskih teritorijalnih osvajanja. I kroz kronološku plejadu svih mirovnih planova za Bosnu  vidi se da je teritorija RS od prvog mirovnog plana iz 1992.godine pa do posljednjeg, onog u Daytonu iz 1995.godine, bivala sve veća i etnički sve homogenija. Dayton je za Srbe bio teritorijlano najprihvatljivi plan bez obzira na dugo čekanje. Iako je smanjio, sveo, teritorij RS na 49%, Dayton je zacementirao granice RS koje obuhvaćaju i istočno-bosanske teritorije s mjestima- Srebrenica i Žepa–koje su do ljeta 1995.godinebili mjesta sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Od ljeta 1995. oni to više nisu, cijeli svijet zna što se tamo dogodilo.

Dačićeva izjava da je sud je u paragrafu 3280 zaključio da Milošević nije bio dio udruženog zločinačkog poduhvata i da je, upravo suprotno, osudio etničko čišćenje je suprotna svim dokazima izvednim protiv Miloševića na njegovom suđenju. Sudije u Karadžićevom slučaju se nisu ni detaljno, a niti uopće bavile ulogom Beograda u udruženom zločinačkom poduhvatu jer Tužilaštvo tako nije niti postavilo slučaj. Išlo se na Karadžićevu, i ,odgovornost Pala, i to će se pokazati kao jedan od velikih propusta Tribunala. Ovaj redukcionizam će ići na ruke apologetama srpskih zločina koji će selektivno birati kako  dokazetako  i presude da dokažu svoju pravnu i povijesnu pravdu.

Međutim, svaki pokušaj apologeta da upotrijebe haška suđenja i presude kao argument za svoje stavove, vraća ponovo pozornost na Miloševićevo suđenje u Hagu, koje iako nezavršeno predstavlja vjerojatno najopsežniji arhiv svjedočanstava i dokumenata o ulozi Beograda i republičkih i saveznih državnih dužnosnika u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Tko god želi provjeriti apologetske argumente o haškom “oslobađanju” od odgovornosti Miloševića za zločine u BiH može na elektronskom arhivu Haškog tribunal, na internetu naći Međupresudu iz juna 2004. godine u kojoj se sudsko vijeće odlučuje da je Tužilaštvo u svom dijelu suđenja izvelo dovoljno dokaza za genocide u BiH: i to ne samo za Srebrenicu, nego i Brčko, Prijedor, Sanski Most, Bijeljinu, Kotor Varoš, Ključ i Bosanski Novi. Ova međupresuda ostaje od velike važnosti jer po prvi put tretira genocide kao proces koji je započeo 1992. u Posavini i trajao do ljeta 1995 sa završnicom u Podrinju. Do presude Miloševiću nije došlo, ali činjenica je da je on umro samo mjesec dana prije nego je njegovo suđenje trebalo završiti i da on do kraja suđenja nije gotovo niti dotakao svoju obranu za genocide. Shodno tomu, sudije ne bi imale mnogo izbora nego potvrditi svoje stavove iz međupresude i potvrditi genocide u svim gore navedenim opštinama. U međupresudi se citiraju i neki važni dokumenti koje je Beograd poslije velikih napora i pregovora predao Tužilaštvu. Mnogi od tih dokumenata još nisu dostupni javnosti. Da Dačić zaista vjeruje u ovo što govori o odgovornosti Beograda, zaštita sa svih dokumenata iz Beogradskih arhiva dostavljenih tribunalu bi se davno skinula. Jer, zašto još uvijek štititi dokumente ako Beograd ne snosi nikakvu odgovornost za rat u BiH? Mi, koji smo izbliza pratili suradnju Beograda s haškim tribunalom znamo jako dobro da je najvažniji razlog za zaštitu dokumenata sudski proces koji je Bosna vodilila protiv države Srbije za genocide u BiH na Međunarodnom sudu pravde. Isti dokumenti koje je haško tužilaštvo tražilo iz državnih arhiva za dokazivanje individualne krivične odgovornosti za Miloševića za genocide u BiH, su u isto vrijeme dokumenti koje je država BiH mogla i trebala upotrijebiti – da su bili dostupni - kao dokaz na Međunarodnom sudu pravde za dokazivanje državne odgovornosti Srbije.  U presudi iz 2007.godine  sud oslobađa Srbiju odgovornosti za genocid. Neki prvobitno zaštićeni dokumenti su osobođeni zaštite u slučaju Perišić, 2011. godine, ali BiH na osnovu njih ne pokreće reviziju ya presudu iz 2007. Međutim to nije presudan omašaj, jer unutar Tužilaštva je ostalo još puno dokumenata koji nisu bili zaštićeni od strane suda nego preko direktnih dogovora Tužilaštva s Beogradom. Oni su još uvijek skriveni od javnosti. Krajnji rok za podizanjem revizije od strane BiH na presudu iz 2007. je feburar 2017. i dok ne prođe taj rok za podizanje revizije na međunarodnom sudu pravde u Hagu, Srbija će svim sredstvima štititi pristup dokumentima kojima se mogu otvoriti vrata reviziji. Kad je riječ o odgovornosti država za genocid, države, uz nekoliko razloga, nikada neće same od sebe priznati zločin genocida ili pustiti u javnost dokumente koji mogu to pokazati. Kao prvo, zbog krivične odgovornosti države pred Međunarodnim sudom pravde i isplate odštete koja slijedi u slučaju dokazivanje državne odgovornosti za genocid. Kao drugo, pokazivanje ili priznanje genocide bi obilježio pisanje nacionalne historije što bi pratilo tu državu kroz vijekove. Treće, država uključena u genocidne zločine ne mora uvijek genocidom postići svoje ciljeve. Pružnanje genocidalnih zločina prije postizanja teritorijlanih ili drugih ciljeva bi osujetilo daljnje napore. U slučaju Srbije to znači da je Srpski državni projekt još uvijek aktualan i da se Beograd još uvijek nije odrekao niti teritorija na sjeveru Kosova, niti Republike Srpske u BiH.

Dačićeve izjave iz augusta 2016. godine potvrđuju srpsku politiku začaranog kruga gdje se radi na rehabilitaciji Miloševićevskog režima i nijekanja zločina otg režima jer se još uvijek računa s mogućnošću ujedinjenje srpskih teritorija u što veće moguću srpsku post-jugoslavnesku etničku državu.

EPILOG

Za one koji žele sudske presude izmanipulirati kao defintivnu historijsku interpretaciju događaja i odgovornosti za raspad Jugoslavije i ratove koji su slijedili za uspostavljanje novih državnih granica, to nikako neće uspjeti. Presude su samo dio jednog sudskog arhiva i one same po sebi ne donose defintivnu autoritativnu historijsku naraciju. Prema riječima bivšeg haškog sudije, Iain Bonomy-ija, sudska presuda nikada ne presuđuje o tome da li je netko “nevin”. Sudske presude su tu samo da odmjere da li je OPTUŽENI proglašen krivim po točkama iz optužnice. Zato se ova vrsta individualizirane krivične pravde ne može poistovjetiti s historijskom pravdom. Historičari trebaju pristupati sudskom arhivu kao i svakom drugom historijskom izvoru - kritički ga analizirati i preispitivati, nadopunjavati i suprotstaviti prema novim izvorima. Ponekad su individualni dokumenti interesantiji za historičare nego pravni sažeci, odluke i presude. Što se arhiva Miloševićevog, nedovršenog, suđenja tiče on je gotovo u cijelosti dostupan na web arhivu haškog tribunala. Težak za pretraživanje i opsežan do iznemoglosti ovaj arhiv broji 49,191 stranica transkripta suđenja koji sadržava svjedočenje više od 400 svjedoka. Pored transkripata tu je posebna arhiva dokaza prihvaćenih u postupku koji broji 5,759 dokumenata, audio i video materijala uvedenih od strane Tužilaštva i još 2,107. dokumenata od strane obrane. Za one zainteresirane početnike i za profesionalne historičare koji bi željeli pregledatiu cijelosti Dačićev izvještaj o Trećoj Jugoslaviji, iz januara 1992. godine, napomena da ga potraže na web arhivu,i to kao dokaz zaveden pod brojem P808 i P808a.