Ljubavne afere zbog kojih se zamalo raspala Titova partija

''Cherchez la femme'', uzviknuo je, navodno, jedan francuski policajac u 16. vijeku, uvjeren da se iza kulisa nekog zločina krije žena. Uzrečica ''potražite ženu'' s vremenom se pohabala od upotrebe, poprimivši niz značenja među kojima ono doslovno, ''u pozadini afere potražite ženu, ljubavnu aferu, intrigu'', nije najmanje važno.

Kako iskrsavaju nova svjedočenja i stari dokumenti o istoriji Titove Jugoslavije, ta fraza i ovdje dobija sve više smisla. Podrobniji pregled izvora pokazuje, naime, kako se iza četiri ili pet najvažnijih događaja Titove Jugoslavije skrivala takva pozadina. 

Đilasovim tekstovima, koji su doveli do njegove smjene, kumovao je, recimo, snobovski brak i skorojevićki život Peka Dapčevića koji se, na užas pravovjernih komunista, oženio ljepoticom, balerinom, buržujkom, i brzo se prilagodio Dedinju. 

Titovim obračunima s dogmatskim kadrovima u Srbiji pomogla je pak afera u čijem se srcu stajao ljubavni skandal: Petar Stambolić ljubovao je sa ženom generala Ljubodraga Đurića, a ovaj o tome progovorio s – govornice partijskog Kongresa, u Zagrebu, u dvorani Studentskog centra. 

“Zaustavite tog ludaka”, povikao je Tito, a stvar je išla pravo u etar…

Slučaj je zaista bio značajan i radikalan. U dvorani zagrebačkog Studentskog centra Partija je 1952. održavala jedan od svojih najvažnijih kongresa. Četiri godine poslije raskida sa Staljinom, država je prelazila na liberalniji smijer. 

Amerikanci su slali desetine tenkova Šerman, puške Tompson, te oružje vrijedno nekoliko milijardi dolara. Grad Zagreb Sjedinjenim Američkim Državama je darovao zgradu na Zrinjevcu, Jugoslavija se okretala zapadu, ali ono što se čulo za govornicom kongresa šokiralo bi i Ameriku Klintonove ere. 

Tamo je, naime, general Ljubodrag Đurić, Titov bivši cimer u Belom dvoru, s govornice optužio Petra Stambolića da je – ljubavnik njegove žene. Dvoranom su se prolomili uzvici. Malo je ko među 2000 delegata mogao povjerovati šta se događa. Petar Stambolić, jedan od čelnika srpskih komunista, sjedio je ukočeno u radnom predsjedništvu kongresa. General Đurić uperio je prst u njega. 

Stvar je prekinuo Tito. “Zaustavite tog ludaka!”, povikao je. Pošto je Tito zaboravio da iskluci mikrofon, njegovu prijetnju čuli su, međutim, milioni građana u direktnom radioprenosu. General Đurić uhapšen je istog dana. 

“Nakon medenog mjeseca šef Titovog kabineta odjednom je počeo primjećivati ‘crvenu buržoaziju’ po državnim vilama, zlatni escajg i diplomatski magazin uvezene odjeće”, stoji u jednoj analizi Đurićeva slučaja.

“Kao vrhunac odnarođene potrošnje državne imovine, njegova žena priznala je kako već godinama održava seksualnu vezu s Petrom Stambolićem, koja je dovela do njene trudnoće. Stambolić je prikazan kao pohotnik koji konzumira poveći harem tuđih supruga. Priču je Đurić prenio samom Titu, koji je Rankovića zadužio da ispita činjenično stanje. Istina da je šef Udbe stao na Đurićevu stranu, (sređujući pobačaj njegove žene), ali je Tito odbio Stambolićevo smjenjivanje. I tako je Đurić, u najdubljem uvjerenju da uživa apsolutnu drugarsku podršku najplemenitijih izdanaka revolucije, samoinicijativno izašao za kongresnu govornicu, računajući na popravak kodeksa časti i dužnosti…”

Ali, pogriješio je. 

“To je bio”, piše Titov biograf Vladimir Dedijer, “tragičan dokaz erozije partizanskog morala. Tito je u bijesu to nazvao ‘užički jebhoz’. Ovaj naziv je iskovao adaptacijom dva izraza – kolhoz i sovhoz ili sovjetsko državno preduzeće, koji će se pretvoriti u jebačko preduzeće- jebhoz…” 

Afera je, dakako, imala i političke posljedice. Tito je u Srbiji dobio još jaču podršku Petra Stambolića, liberala, dok je tvrđa komunistička struja doživjela poraz. 

Istinu o “užičkom jebhozu” Đurić je ispisao u memoarima koji su objavljeni 1988. godine. Nakon toga, uzeo je pištolj, Titov dar, i upucao se u glavu.

Seks je, međutim, bio u pozadini i ključnog jugoslovenskog rascjepa – onog između Tita i Đilasa. Da herojski etos gubi svoju nekadašnju vrijednost, prvi je shvatio Milovan Đilas. Godine 1950., kada se Tito oženio Jovankom, u elitnim kuloarima sagledana je sva uzaludnost, koliko “crvenog“ terora, toliko ideoloških i političkih opravdanja koje je Đilas, kao šef agitpropa, pisao po službenoj dužnosti.

 Možda nikada nećemo saznati je li Stevo Krajačić i u to umiješao svoje nevidljive prste, pritom koristeći Jovankinu zahvalnost za najviši mogući ženski plasman u hijerahiji SFRJ. Naslutivši obećanu slobodu, Đilas se razveo od dotadašnje supruge Mitre, zavidnog revolucionarnog staža, zasnivajući bračnu zajednicu s mlađom Šteficom, ženom beznačajne komunističke biografije. 

Komunisti su to dočekali s tihim zgražanjem.

Naravno da će Đilas govoriti o licemjerju dvostrukih načela, nipošto o sopstvenim mukama. Tako će viteškim gestom ustati u zaštitu tuđe supruge. Objavivši “Anatomiju jednoga morala“ u časopisu Nova misao u januaru 1954. izložio je žalosni slučaj usamljene i prezrene balerine Milene Vrsajko, glumice, operske pjevačice i vjerenice svog cnogorskog zemljaka Peka Dapčevića, koji je “iz šume“ došao u Beograd na visoki vojni položaj da bi ga balerina potom “preodgojila” na užas starih komunista. 

Ta sitna, zla i smišljena uznemiravanja – telefonski pozivi mužu, saopštavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimnih pisama, sve je to opadalo iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. 

Ali je mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila, kamo li prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid koji niko nije mogao unaprijed očekivati, elaborirao je Đilas nevolju Dapčevićeve žene.

S obzirom na uzrast, tokom rata Milena Dapčević bila je djevojčica, ni zaslužna za novu vlast ni kriva za njene prethodnike. 

Za difamaciju je tako poslužila retorika koju ispravne političke supruge sigurno nisu prihvatile u KPJ i NOB-u. Uprkos partijskim školama i kursevima pismenosti, u hipu je nagrnuo vokabular njihovog maternjeg porijekla balkanskih seljanki, zavidnih na dobroj bračnoj prilici. 

“Trebalo je samo da podigne suknju“ “uhvatila ga je na golu nogu“, brujalo se šapatom oko Milenine figure. Prema tim je motivima poslije snimljen film “Oficir s ružom”. Nekoliko mjeseci poslije na partijskom skupu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost. 

Isključen je iz Centralnog komiteta. Nova misao nikada više nije izašla, njen glavni urednik, Skender Kulenović, degradiran je u korektora Borbe. Do razračunavanja Partije s Đilasom došlo je na plenumu CK 16. i 17. januara, napisao je u jednom tekstu Ivan Ivanji, dugogodišnji Titov prevodilac s njemačkog:

“Iako su uzrok svakako prije svega bili Đilasovi teorijski članci u Borbi, slutim, a naravno dokazati ne mogu, da mnogi konci vode i u spavaće sobe, na primjer, samog Tita, Kardelja, Rankovića i drugih, gdje su supruge uzbuđeno ukazivale na ‘Anatomiju jednog morala’ i spominjale Peka Dapčevića i Bebu ili njenu najstariju sestru. 

Niko o tome nije govorio ništa slično, možda je moja mašta pobjegla sa mnom… ” I Goli otok, to jest logor na njemu, usko je vezan uz ljubavne afere u Partiji. Zapovjednik tog logora bio je general Jovan Kapičić, djed poznatog glumca, otac još poznatijeg košarkaša i – što je manje poznato – prvi dečko Davorjanke Paunović, najveće ljubavi Josipa Broza Tita. Tito je Kapičiću uzeo Davorjanku, a zauzvrat dao – karijeru.

 “Kao da se ni tada ni kasnije nije ništa desilo, taj Jovo Kapičić je stalno napredovao bez obzira na to šta je radio”, ispričaće kasnije Vlado Dapčević, rođeni brat Peka Dapčevića, koji je na Golom otoku ostavio najbolje godine svog života. 

”Meni se čini da je tajna u sljedećem. Negova djevojka prije rata u Beogradu bila je Davorjanka Paunović Zdenka. Znaš ko je Zdenka? Titova ratna sekretarica i nevjenčana žena. Da, da, žena. To je bila javna tajna. Opasnije je bilo zamjeriti se toj Davorjanki nego lično Titu. 

Početkom četrdeset prve godine beogradska organizacija je od Centralnog komiteta Partije dobila naređenje da pošalje dvije studentkinje, članice Partije. Izbor je pao na nju i na Vjeru Planojević. Vjera je bila kasnije ljubavnica Sretena Zujovića. Tada se Davorjanka zbližila s Titom. 

Valjda su se i Tito i Davorjanka zbog toga osjećali nešto dužni Jovu Kapičiću – ona ga ostavila zbog Tita – i tako mu se svašta opraštalo, i još je napredovao”.

(Express.hr)