Slobodan Milošević planirao ubistvo Karadžića i Mladića
Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije, pred kraj rata u BiH razmišljao je da organizuje atentat na Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali to nije uradio da bi izbjegao da njih dvojica postanu mučenici, navedeno je u nedavno deklasifikovanim dokumentima američkog Stejt departmenta.
Naime, u dokumentu od 1. decembra 1995. godine, Tobi Gati, u to vrijeme pomoćnica američkog državnog sekretara za obavještajni rad, pisala je vršiocu dužnosti državnog sekretara da Milošević nije imao interes da suzbija "srpske pobunjenike" u BiH jer se vidio kao predvodnik srpstva, te da je jedna od opcija koju ima na raspolaganju za uklanjanje liderstva Srba u BiH organizovanje atentata na njih dvojicu.
Gatijeva je pisala da je ipak mnogo vjerovatnija opcija da će Milošević skloniti Karadžića u neku vilu na jadranskoj obali gdje će ga držati u šaci pod prijetnjom izručenja Hagu ako odbije da se povuče iz politike.
"Kod Mladića direktniji pristup je mnogo vjerovatniji: kao oficir Vojske Jugoslavije s bosanskim korijenima Mladić bi vjerovatno poslušao naredbu da se vrati u Beograd, posebno ako mu se omogući pravna zaštita. Kada obojica budu pod njegovom kontrolom, imaće mogućnost da ih izruči Hagu", piše Gatijeva.
Puno veći problem za Miloševića od uklanjanja Mladića i Karadžića, prema njenoj analizi, jeste ko bi mogao da ih zamijeni, ističući da Milošević tamo nema ljude koji su mu lojalni, a koje bi mogao instalirati kao predsjednika RS i na druge ključne pozicije.
"Očiglednog Karadžićevog nasljednika koji bi mogao povesti Srbe da prihvate Dejtonski sporazum nema. Najprominentniji kandidat je potpredsjednik RS (Nikola) Koljević, kojeg umjereni stavovi i karijera stručnjaka za Šekspira čine atraktivnim za Zapad. Ali, alkoholizam i emotivna rastrojenost čine ga osrednjim kandidatom, i to u najboljem slučaju", ističe ona.
Navodi da se jedno vrijeme kao moguća alternativa Miloševiću činila grupa pobunjenika u parlamentu bosanskih Srba iz Banjaluke, predvođena Miloradom Dodikom, ali da ih, kako je istakla, Milošević nije uspio dovoljno ojačati.
"Pomalo ironično, ali Srbima je Banjaluka sinonim za nacionalizam. Za njih su Pale samo obično vikend naselje u blizini Sarajeva koje pozira kao glavni grad. Paljanska grupa', ako takvo nešto uopšte postoji, neminovno bi bila vezana za Karadžića, dok bi bilo koja ličnost iz Banjaluke vjerovatno bila barem toliko ekstremistička kao trenutni 'predsjednik' bosanskih Srba, mada bi, vrlo vjerovatno, naporno radio da pridobije Miloševića", navodi ona.
Tobijeva je zaključila da Milošević nije bio iskren kada je Amerikance uvjeravao da je od 1994. uveo bojkot prema RS.
"Da je Milošević to stvarno želio, mogao ih je stegnuti znatno jače. Bosanske Srbe ne bi bilo lako potpuno izolovati, ali da je makar prekinuo dotok naftnih proizvoda, za njih bi to bilo i te kako bolno", naglasila je.
Dodala je da bi njihova saradnja sa bh. Hrvatima u zaobilaženju sankcija donekle smanjila uticaj Miloševića, ali da su ekonomije RS i Jugoslavije toliko prožete, da bi Miloševićev uticaj ostao znatan. Što se tiče sankcija na naoružanje, Gatijeva je ocijenila je Vojska RS praktično ekstenzija Vojske Jugoslavije.
"Iako ne može zaplijeniti skladišta oružja i municije, koji su im potrebni u slučaju ponovnog izbijanja sukoba na terenu, Milošević bi mogao opozvati paljanski oficirski kor koji su u stvari pripadnici Vojske Jugoslavije koji su zapravo samo tamo na službi. Mogao bi prekinuti dotok municije, goriva, aviona, raketa, isplatu plata, opreme za održavanje, protivvazdušnih sistema kao i tretiranje ranjenih", zaključila je ona.
Problem za Miloševića da to učini je, kako je istakla, to što bi ga nacionalističko jezgro, posebno u vojsci, smatralo izdajnikom srpskih interesa.