Ispovijest djevojke koja je osam godina bila zatočena: 'Spremna sam oprostiti svom otmičaru'

Natascha Kampusch oteta je jednog jutra 1998. godine u Beču na putu prema školi. Imala je tek deset godina. Nakon toga provela je osam godina utamničena u jednom malom podrumu gdje je svakodnevno bila izložena nezamislivim oblicima zlostavljanja.

Njen otmičar je Wolfgang Priklopil. Tek u augustu 2006. godine uspjela je pobjeći od svog zlostavljača.

Od tada je prošlo tačno 10 godina, a Natascha se još uvijek privikava na normalni život. O tome kako njen život izgleda proteklih 10 godina govori u intervjuu za Berliner Zeitung, gdje je ispričala je sve o svojoj novootkrivenoj slobodi, ljubavi prema Beču i strahu od starenja.

Godišnjica oslobođenja i smrti otmičara

Zanimljivo je da se na isti dan kad se obilježava godišnjica njenog oslobođenja obilježava i dan smrti njenog otmičara.

“Rijetko o tome razmišljam jer mislim da to nigdje ne vodi. Osoba koja me otela je mrtva. Nema više ni vanjskih uvjeta koji su tad bili aktuelni, tako da mi sve to u ovom trenutku zapravo ne treba”, kaže Kampusch objašnjavajući kako se tog dana sjeća kao vrlo neugodnog dana.

“Činjenica što sam stekla slobodu bila je prekrasna, ali sjediti u policijskoj postaji i davati im odgovore nije bilo nimalo lako”, kazuje.

Dodala je da još uvijek ne zna ko je ona kao osoba, a o tome što drugi o njoj misle nije joj baš niti previše stalo. Iznenađujuće je, doduše, što mnogi o njoj imaju negativno mišljenje.

No, ona na to samo odmahuje rukom. Ne pada joj na pamet čak niti odseliti se iz Beča, premda se ondje svakodnevno susreće s osudom svoje okoline.

Ignorira kritičare

Kaže kako se ne samosažalijeva, boli je tek bezobzirnost ljudi koji je okružuju. “Ljudi se sažalijevaju nad osobama kojima je doslovno otpao dio pete s cipele, a mislim da meni nedostaje ipak malo više od nekog gumba na kaputu. Ali se svejedno i dalje često susrećem s pitanjem zašto ne pomognem sebi sama”, govori dok lamentira o tome kako se zbog svega što je proživjela osjeća staro.

Danas ima 28 godina i kaže kako je s vremenom postala sve samouvjerenija. Naučila se nositi sa svojim bremenom i više ne razmišlja o tome kako će mediji reagirati na njenu priču. Štoviše, odlučila je zauzeti čvrst stav prema kritičarima.

“Ljudi koji dijele kritike, moraju biti spremni prihvatiti kritike”, govori dok bezbrižno ispija zeleni čaj u jednom bečkom kafiću.

Želi postati spisateljica

U razgovoru otkriva i kako je konačno počela razmišljati o tome što će sa svojim životom. “Ja te planove nazivam snovima jer me potencijal stvari više intrigira od samih stvari. Tek učim kako realizirati snove”, priznaje.

Natascha, inače, sanja o tome da jednom postane spisateljica, a da to misli ozbiljno dokazuje i činjenica da već neko vrijeme marljivo radi na knjizi u kojoj će progovoriti o tome što joj se dogodilo.

Kampusch se, inače, grozi starosti. No, smrti se, kaže, ne boji – barem ne prirodne. “Kad prelazim cestu znam pomisliti kako bi bilo strašno da me pregazi auto. No, smrt si generalno predstavljam kao neko relativno opuštajuće iskustvo.”
Izgubila je povjerenje u sustav

Njen stav o nefunkcionalnom sistemu radi kojeg je kod Priklopila provela godine umjesto nekoliko sedmica ili mjeseci vjerojatno je pomalo začuđujući. Tvrdi, naime, da ništa ne zamjera nadležnim službama. Štoviše, svaki put kad razmišlja o ljudima koji su je trebali spasiti preplavi je neka pomirljivost, iako je svjesna da to nije nužno korisno za njenu vlastitu dobrobit. “Kad ih se sjetim pomislim: ‘Jadni, pa i oni vjerojatno imaju gomilu problema.'”

No, to ne znači da vjeruje sistemu. “Povjerenje nije generalna stvar. Čovjek o tome može razmišljati samo individualno u smislu može li vjerovati nekoj određenoj drugoj osobi”, objašnjava te dodaje kako ništa ne zamjera majci svog otimača koja je redovno posjećivala svog sina onih godina kad je u njegovom podrumu bila zatočena tad maloljetna Natascha.

“Ona je majka, sigurna sam da je svom djetetu željela sve najbolje, baš poput svih drugih majki.”

Razmišljanja o ljubavnim vezama

Kampusch je u međuvremenu postala uvjerena vegeterijanka, dijelom i zbog toga što je za vrijeme svog zarobljeništva kod Priklopila bila izložena redovitim kurama izgladnjivanja. Mislio je, naime, da je predebela. “Postoji masa ljudi koji preko hrane pokušavaju steći moć nad drugima. Toga sam se morala osloboditi. Oduzimanje kao i davanje kontrole stvar je samoodređenja”, pojašnjava.

A koliko još u njoj ima života dokazuje i činjenica da nije odustala od ideje princa na bijelom konju, iako o tome ima prilično realno stajalište. “Jasno da postoje takvi ljudi, ali samo u snovima pa je vjerojatno onda i život s njima takav. No sve se to jako brzo može pretvoriti i u neku noćnu moru. Jer, gdje postoji mnogo svjetla, postoji i mnogo sjene”, odgovara filozofski.

Ne želi djecu

Otkriva kako si je ljubav dugo predstavljala kroz neki hedonistički poligamni koncept. “No, nikad to nisam živjela. O tome sam samo teoretski promišljala dok nisam shvatila da mi se to zapravo gadi. Čovjek se jednostavno zadovolji mogućnošću. Mogućnost ionako nudi više potencijala od stvarnog doživljaja”, uvjerena je.

A odustala je, kaže, i od djece. “Prije su takvi planovi činili značajan dio mog života, ali sam tad pomislila kako to nigdje ne vodi. Nažalost. Da sam htjela imati djecu trebala sam o tome razmišljati prije svoje 25. godine. Odbijam ideju rađati nakon toga”, otkriva ova 28-godišnjakinja.

Spremna na oprost

Natascha uglavnom odbija govoriti o austrijskom monstrumu koji ju je utamničio kao djevojčicu. No, tvrdi kako bi mu danas bila spremna oprostiti sve ono što je zbog njega proživjela.

“Ta je osoba ipak mrtva.” Natascha, naime, o svom zlostavljaču govori uvijek jednako depersonalizirano i distancirano. “Možda je ta osoba imala i nekih dobrih strana, ali nije bila dobar čovjek. Tako mi je i lakše jer to više osjećam kao pravdu”, zaključuje.