Hrana je najbolja ishrana
Poznato je da u Konjicu imaju talenta za pripremu riječne ribe. To je i razumljivo, tamo Neretva protiče, a i Jablaničko jezero je udaljeno najviše “cigar duhana” lagane vožnje od gradića smještenog na samoj geografskoj crti razdvajanja naše Bosne od naše Hercegovine. Valjda je i to rukovodilo Bakira Izetbegovića da sastanak s Draganom Čovićem zakaže baš tu, na mjestu spajanja dvije politike koje personificiraju SDA i HDZ nacionalizmi. Kada već govorimo o izboru lokacije, ne zaboravimo da je lider najveće bošnjačke stranke u posljednje dvije godine pokusao ozbiljnu poparu od analitičara naše društvene zbilje koji su ga optuživali da se “odrekao Hercegovine”, te da je sve južnije od Konjica prepustio u ruke svom koalicionom partneru s kojim dijeli i fotelju u Predsjedništvu BiH. Pa i to bi, rekli bismo, mogao biti razlog za hitan sastanak, ručak, šta li već, dvojice najmoćnijih federalnih političara...
Uglavnom, ta patetično planirana tačka spajanja, na koncu je postala simbol razdvajanja dvije vladajuće stranke. Nakon što je u nedjelju, u predgrađu Sarajeva, ručao s Miloradom Dodikom samo kako bi osigurao novo kreditno zaduženje da sebi i svojima omogući socijalni mir pred predstojeće lokalne izbore, Izetbegović je isti fazon (neodoljivo prožet jalijaškim manirima kojim je, u nedostatku ozbiljnog političkog talenta, oduvijek bio sklon) pokušao primijeniti i sa Čovićem. Sve je bilo lijepo zamišljeno, riba i burek, hladovina i osvježavajuća piva nulerica, ali lukavi Čović se, eto, nije pojavio u konjičkom restoranu izloživši svog kolegu javnoj blamaži nezabilježenoj u ovdašnjem turbulentnom političkom životu. Šef SDA je uzaludno čekao 60 minuta, u međuvremenu je pojeo ono što mu je ponuđeno na trpezi, a kad se od čekanja umorio, razočarano se i poniženo, preko Ivana, uz buku sirena i brzu vožnju, u polusnu i punog stomaka, vratio u Sarajevo...
Već sam na ovom mjestu pisao o tome kako se članovi kolektivnog šefa naše države nedopustivo rijetko sastaju. Nema ih zajedno ni u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu, ni u ostalim državnim institucijama. Evo, došli smo konačno u situaciju u kojoj se nisu u stanju sresti čak ni u kafani o kojoj ovih dana svi naglas govore kao o nečemu što je samo po sebi negativno, a da pritom niko od tih samosvjesnih “kritičara” iz kafane ne izlazi. Naredni kafanski susret se možda nikad više neće dogoditi, poručio je izblamirani Izetbegović ostavljajući tako mogućnost da se Čoviću što prije osveti na isti način i izbjegne neki budući dogovoreni ručak, recimo, u restoranu na mostarskom Rondou gdje želudac puni šef HDZ-a. Zato ćemo, do nekog novog ručka ili večere, nastaviti živjeti u zemlji u kojoj vlast praktično ne postoji i čiji čelnici, kao onaj alanfordovski Superhik, dosljedno koriste vlastite pozicije samo da bi otimali od sirotinje i davali bogatim. To jest, samim sebi.