Srebrenički protokol
piše: Bakir Hadžiomerović
Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Mladen Ivanić i Dragan Čović, jučer nisu bili u Srebrenici. Imali su ranije preuzete (državničke, a kakve bi druge?) obaveze. Čović je u Sarajevu “odradio” dogovoreni protokolarni susret s japanskim, a potom i bugarskim ambasadorom. Nema sumnje da ćemo tek u narednim godinama i decenijama svjedočiti o značaju jučerašnjih sarajevskih razgovora za budućnost naše zemlje jer, poznato je to odranije, Čović nikad ne bi godišnjicu srebreničkog genocida propustio a da za taj čin nema ozbiljan (državnički, a kakav bi drugi?) razlog. Njegov kolega Ivanić ovaj je 11. juli proveo na javnosti još uvijek nepoznatoj lokaciji. No, bez obzira na to, ne smijemo sumnjati da je i srpski član Predsjedništva BiH, umjesto da se pokloni nevinim žrtvama, svoj radni dan “potrošio” rintajući za dobrobit naše zajedničke domovine, njena oba entiteta, uključujući i zajednicu mjesnih zajednica Distrikta Brčko.
Instituciju kolektivnog šefa države (u ime svih njih iz pedeset i neke...) svojim je prisustvom personificirao Bakir Izetbegović. Ima on taj običaj, jednom godišnje, baš 11. jula, Izetbegović najavljeno dođe u Srebrenicu. Tamo održi govor koji je noć ranije neznatno korigirao u odnosu na onaj od prethodne godine, pročavrlja s porodicama žrtava, pokaže suosjećanje i zabrinutost, kurtoazno razmijeni nekoliko riječi na solidnom engleskom s gostima iz svijeta, te se u ranim popodnevnim satima sa svojom kabinetsko-stranačkom svitom iz nekadašnje UN-ove zaštićene zone zaputi u svoju sarajevsku bazu. Allahimanet i doviđenja do sljedećeg 11. jula...
Prošla je još jedna godišnjica. Ništa se ne mijenja, osim što u Memorijalnom centru u Potočarima svakog 12. jula osvanu novi bašluci ispod kojih leže ovozemaljski ostaci onih čije su kosti pronađene po jamama i stratištima širom Republike Srpske. Kao što je veliki Nedžad Ibrišimović pjevao da je “Bosna ćilimom zastrta”, baš tako bi se neko talentiran i hrabar kao “Vječnik” mogao usuditi pa napisati stihove gdje bi pola naše domovine bilo “kostima zastrto”. Amor Mašović tvrdi da se i danas, dvije decenije nakon genocida, traga za skoro hiljadu i po srebreničkih žrtava. Sakriveni su ko zna gdje, a teško se i nadati da će većina njih ikada biti pronađena. Jer za to ne postoji politička volja, ne postoji kolektivna svijest i krivična odgovornost koja bi ubice i njihove asistente u zločinu, sve one odvratne bageriste i kamiondžije koje možda viđamo svakog dana, konačno natjerala da kažu gdje su ljudske kosti premještali, u kakve su ih gudure i jame zatrpavali oduzimajući im identitet i trag da su nekada postojali, imali svoje snove, ljubavi, poslove i sasvim obične, ljudske, radosti i tuge...
Ima ona stara poslovica koja kaže “o mrtvima sve najbolje”. Upravo ova vlast, čije su najmanje dvije trećine primitivno ignorirale jučerašnju dženazu u Potočarima, dokazala nam je da nije u stanju makar jednom godišnje odati počast čak ni nevino ubijenim. Kako onda da mi preživjeli očekujemo nešto bolje, odgovornije, humanije, civiliziranije...