Drugo lice Srebrenice, ili kako do zaštićene zone

Reporteri portala Novi.ba izvještavali su iz Potočara za vrijeme obilježavanja komemoracije 11. jula 2016. godine. Odlasku u Potočare prethodila je jedna potpuna druga priča, koju je pripremio novinar našeg portala, a koju vam donosimo u nastavku. Riječ je o  priči iz Srebrenice, za vrijeme obilježavanja 21. godišnjice genocida u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari

Ibro ČAVČIĆ

Ne znam zašto smo put iz Srebrenice prema Potočarima namjeravali preći pješke. Samo smo se prećutno složili da ćemo to uraditi. Ali, tek kad prethodno napravimo koji krug po polupraznom gradiću. Bar od Čaršijske džamije, kroz ulicu 27. jula, do robne kuće Zvorničanka, a onda opet nazad, gore kroz ulicu Srebreničkog odreda. Pa gdje završimo...

Nismo se dali iznenaditi, niti nazivima, niti raznolikošću srebreničkih ulica, koje su se tog prijepodnevnog 11. jula 2016. godine, kako smo kroz njih prolazili, čas pretvarale u sablasne i jezive, a čas u uobičajene i svakodnevne. Ili, kako je za ovo potonje jučer predsjednik RS-a Milorad Dodik rekao: „Kao što vidite, u Republici Srpskoj nije dan žalosti!“

I zaista, previše se iznenađenja veže za Srebrenicu, da sve ostalo djeluje tek onako sićušno, usputno. Pa i nazivi ulica, i njihove raznolikosti, i izjave političara, pa i policajci koji su na svakih stotinjak metara bili raspoređeni na putevima koji su vodili u Srebrenicu, a koji su nam, opet, dobro poslužili kao putokaz.

- Oni su ti, burazeru, ovdje postavljeni umjesto znakova – dometnuo je kolega fotoreporter dok smo se vozili putem od Sarajeva prema Srebrenici, dodavši da ne možemo pogriješiti ako njih budemo slijedili...

- Znakova jarane, ni ćiriličnih! – dodao je.

Ali sada, kada smo već tu u gradu, nemamo potrebe da puno obraćamo pažnju na znakove i policijske službenike, iako su tu bili „gušće“ raspoređeni nego na putu do Srebrenice. Ili jednostavnije, prepustili smo stvarima da idu svojim tokom. Prethodno je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač najavio da će biti poduzete sve sigurnosne mjere kako bi komemoracija protekla bez problema...

Nama je preostalo da se bavimo prvenstveno s onim zbog čega smo došli tu, u Srebrenicu, a i znate kako to ide sa terenskim radom, uvijek se može uklopiti ugodno s korisnim...

- Vidi maj'ce, slikaj ovo majke ti – nakosio sam usta, „neofirno“.

- Škljoc, škljoc, škljoc – okinuo je kolega Amer nekoliko fotografija.

Kad nam se gospodin već dobrano približio, Amer se našali:

- Đe je pobjegla, *ebem joj miša?!

S obje strane mogla su se primjetiti ozarena lica, ali i smijeh prepoznatljiv samo muškim društvima dok se zbijaju isključivo šale na vlastiti račun, a glede ljepšeg spola.

- A ne znam ni ja – uzvrati gospodin, također kroz šalu...

Na trenutak smo smetnuli s uma povod zbog kojeg smo tu, u Srebrenici, i ta me je odvratna činjenica pratila dok smo hrlili dalje prema robnoj kući, ali i kasnije. Nisam o tome razgovarao sa kolegom, ali, učinilo mi se kao da su i njega smarale iste misli. Odavala nas je ozbiljnost koja je uslijedila, a koja se, uz ostalo, sada već ogledala i kroz ozbiljnost pristupa poslu...

- Škljoc, škljoc, škljoc...

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi šta nam je zanimljivo bilo pred robnom kućom Zvorničanka, i zašto smo se baš tu na trenutak zadržali. No, dok je Amer fotkao, ja sam pokušavao uklopiti i povezati ono što vidim, sa onim slikama koje sam prethodno oformio u glavi, u razgovoru sa preživjelim Srebreničanima, čitajući njihove knjige, prateći medije i gledajući filmove... Bio je to, jednostavno, kao neizbježan ritual prilikom svakog dolaska u Srebrenicu...

Prekinuo nas je J. Kolunija (za kojeg ću kasnije saznati da se zove Jovica), policijski službenik MUP-a Republike Srpske, sa zlatnim navlakama na zubima, neprimjerenim, obijesnim i bahatim stavom, i priglupim pitanjima:

- Šta radite ovdje? Imate li lične dokumente?

Kad je zapravo shvatio da ima odgovor na prvo pitanje (jer je bilo očigledno šta radimo), nakon što smo se kolega i ja zgledali, insistirao je na odgovoru na ovo drugo... Nepripremljen za pitanje iz zasjede, odgovorio sam mu na prvu, onako kako bih to učinio u Sarajevu ili gdjegod drugo, kad me svakodnevno zaustavljaju s pitanjima: „Imaš...?“ Samo, što me tamo ne zaustavljaju policajci...

- Nemam!

Zurio sam u njegove zlatne navlake na zubima, dok je iz usta počinjala „paljba“ protupitanja. Kroz glavu mi je prolazilo to da zapravo u džepu imam vozačku dozvolu (lična karta ostala u automobilu). No, taj bi „upload“ mogao izazvati nepotrebne sumnje pa sam odlučio da sačekam dok kolega ne izvadi svoje dokumente i dok se situacija na određeni način ne smiri.

No, kako bahatost nije imala strpljenja, uslijedila su daljnja pitanja i prijetnje koje su sezale čak do privođenja, uz svojevrsno naduravanje i naguravanje, koje je bilo na ivici upotrebe fizičke sile. Amer je pokušavao da smiri situaciju i na koncu je to uspio svojom dosjetkom:

- Pa kolega ima vozačku dozvolu! – pokazujući rukom na mene.

I zaista je upalilo. Mladi službenik se u potpunosti smirio, dok je Jovica Kolunija nastavio sa svojim histeričnim legitimisanjem i ispitivanjima, koja su zadirala u radni status, naziv i sjedište firme, ime oca itd. itd.

Na pitanje zašto nas je zaustavio, odgovorio nam je da ima pravo legitimisati nepoznata lica.

Naravno da smo, kad je sve prošlo, pokušali da ga fotografišemo. Kolega fotoreporter se potrudio, ali sada uz novu dosjetku, da to možda ne bi bilo pametno ni iz pravnih, ni iz sigurnosnih razloga, pa je tek onako ovlaš napravio nekoliko fotografija Jovice Kolunije i njegovog mlađahnog kolege, gdje im se ne razaznaje lice baš najbolje.

- Ko ga šiša, naći ćemo ga na Facebooku – složio sam se.

Nažalost, na fotografijama sa Facebooka mu se ne vide zlatne navlake na zubima.

Kasnije, kada su „nevolje“ prošle, tu u neposrednoj blizini Zvorničanke pregledavali smo fotografije na aparatu, kada nam je službenik Kolunija ponovo prišao da nam da doznanja kako ni pomisliti ne smijemo na to da ga fotografišemo.

- Inače ću vam aparat poslat na baždarenje! – zaprijetio je prstom.

- Dobro. Doviđenja – kazali smo.

- Doviđenja – kazao je.

Vratili smo se ulicom Srebreničkog odreda prema automobilu da otipkamo vijest i pošaljemo prikupljene fotografije, koje smo u putu napravili. Zadržali smo se u Srebrenici još neko vrijeme, te smo se sa automobilom uputili prema Potočarima, ulicom Maršala Tita. Nevolje sa policijskim službenicima ubile su u nama volju za pješačenjem...

A vožnja, naravno, ima svojih negativnih strana... Tako, naprimjer, iz automobila nismo uspjeli fotografisati crno-bijeli plakat sa likom Vladimira Putina i natpisom Republika Srpska. Tu, u ulici Maršala Tita, u Srebrenici, u Dodikovoj Srpskoj... Pomišljao sam o tome kako je i život stiješnjen između masu nelogičnosti, a uz to još protekne u nekoj žurbi...

- Škljoc, škljoc, škljoc...

Usput smo zamijetili još jednu nepravdu koja nam je načinjena, primjetivši druga nepoznata lica u Srebrenici, koja nisu bila legitimisana i ispitivana. Njih, naravno, nismo mogli da ne fotografišemo.

I tako čovjek, dok hrli prema masi u Potočarima, nagleda se svakakvih likova i nasluša svakakvih jezika, a da opet na kraju ništa ne skonta... Nadajući se da historija nije vječito ponavljanje - kako su to veliki umovi tvrdili.

Bilo kako bilo, dok smo pregledali imena 8.372 žrtve genocida, u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, moram priznati da je bila jeziva i sama pomisao da smo se i mi našli tamo na nekim spiskovima MUP-a RS. Osjećaji su se miješali, oni koju su odavali tugu, s jedne strane, i oni koji su izazivali jezu, s druge...

- Sve je ovo ništa, buraz, i ove zvanice, i ova bahatost, i ovi marševi, i ovi ljudi, svakodnevnica, egzistencija... sve je ovo ništa u odnosu na ono kroz šta su prošli ovi ljudi u Potočarima '95. godine i ranije – napomenu Amer.

Složih se.

(Novi.ba)