Merima Handanović: ''Neke snove sam dosanjala i vrijedilo je živjeti za njih.''

Merima Handanović je magristrica na Odsjeku za b, h, s jezik i zaposlenica Bosanskon narodnog pozorišta u Zenici, ali ono što je specifično za ovu mladu djevojku jeste što iza sebe ima već jednu objavljenu knjigu. Za njene ''Kihoteske'' su profesori Sanjin Kodrić i Mirzana Pašić Kodrić rekli da  je atipično da se za prvijenac može reći da je viskog književnog stila, te da se mogu izdvojiti antologijske pjesme važne za savremenu bh. književnost.

1. Merima, predstavite nam se.
Magistrantica sam na Odsjeku za b, h, s jezik I književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Sarajevo, zaposlenica Bosanskog narodnog pozorišta Zenica na mjestima PR-a i lektora, pjesnikinja, zaljubljena u riječi i cjeloživotna tragačica za dobrim ljudima. 

2. Kada se javila ljubav prema književnosti?
Jako rano. Još u osnovnoj školi. Imala sam nastavnicu koja je divno čitala i koja je razumijevala sve na poseban način. Pretpostavljam da je prepoznala talenat, koji se javio jako rano. Općenito, mislim da se za neke stvari rodite.

3. Ko je podstakao tu ljubav?
Na početku nastavnica iz osnovne škole, kasnije moje profesorice iz srednje škole i tako je krenulo. Kada sam shvatila da živim život književnosti i da sam se preselila u nju, bilo je već prekasno. 

4. Ko Vas je uvijek podržavao?
Prvenstveno moja majka. Nije se uvijek slagala, ali me podržavala. Svakako tu je i moja profesorica iz gimnazije Nidžara Halilović-Čustović, moja prijateljica Sabina Kulenović, kasnije moji univerzitetski profesori Mirzana Pašić Kodrić i Sanjin Kodrić. Zapravo, najveći osjećaj da sam uspjela je bila sarajevska promocija mog pjesničkog prvijenca kada su moji profesori javno kazali da ‘’Kihoteske’’ zavrijeđuju mjesto u historiji bh. književnosti, te da sam napisala pjesme koje su antologijske. Kada to doživite, onda možete reći da ste nešto uradili u svom životu. 

5. Kada je počeo process pisanja ''Kihoteski''?
''Kihoteske'' su nastajale u fazama. Postoje pjesme koje su čekale jako dugo, a većina pjesma je nastala u periodu od tri mjeseca kada sam i kompletirala zbirku. Na početku sam krila da pišem i većina nije znala da uopće pišem poeziju. Kasnije sam u razgovoru sa svojom recenzentkinjom Dijanom Redžić shvatila da moja poezija mora naći svoj put do čitatelja. ''Kihoteske'' su se meni dogodile, još uvijek nisam svjesna da ostavljam nešto iza sebe. 

6. Šta vas je inspirisalo?
Inspiracija je sasvim sigurno najvažnije pitanje za sve one koji pišu. Po prirodi sam hipersenzitivna osoba i vrlo lako osjetim i bol I radost. Lako mi se i rasplakati i nasmijati. Kada ste osjetljivi na svijet, onda ste osjetljivi na riječi. Inspirisalo me sve što mi se događalo u životu, i velike radosti i velike tuge. Moja ogromna inspiracija je lik i djelo Slave Raškaj. Zbog gluhonijeme slikarke devetnaestog stoljeća, koja je slikala akvarele malog formata i pomijerala granice, napisala sam cijeli ciklus. 

7. O čemu se radi u Kihoteskama?
Nikada se ne može utvrditi tematika poezije. Poezija se temelji na osjećaju, s prozom je drugačije. ‘’Kihoteske’’ su zbirka moga lutanja, borbe sa vlastitim strahom, sa smrću i bolestima ljudi koje volim. ''Kihoteske'' su i moje vlastito zapisivanje historije koju proživljavam. Naučno rečeno, to je zbirka nastala u poetici nove osjećajnosti. 

8. Da li ste se plašili da neće biti dobro prihvaćena?
Nisam o tome razmišljala. Bavim se književnošću i znala sam šta puštam u svijet. S druge strane, moja poezija je toliko dugo čekala u nekom prikrajku, da je već postalo pitanje hoće li ikada naći svoj put. U književnosti se nema potrebe plašiti hoće li neka knjiga imati dobar ili loš glas dok ste živi. Prava književnost počinje kada je pisac mrtav i to je neko nepisano pravilo. Svako djelo treba proći ispit vremena. Bitno je ostaviti nešto iza sebe. 

9. Da li imate već neke nove projekte/knjige u planu?
Uvijek radim mnogo i kada shvatim šta sam sve uradila, uplašim se, jer ne vjerujem da sam našla svu snagu za sve te stvari. Trenutno sam fokusirana na izradu magistarskog rada I cilj mi je da magistriram, te izdam taj rad. Pišem poeziju kada me počne proganjati, ali ne znam šta će biti u budućnosti. Ne razmišljam o tome. Nisam razmišljala ni o ''Kihoteskama'', pa su se dogodile. Ako se dogodi nova zbirka - dogodi, ako se ne dogodi – neću žaliti. Neke snove sam dosanjala i vrijedilo je živjeti za njih.