Sjećamo se: Milan Srdoč - kauboj koji je prodavao lozove

"Ja sam se odavno pomirio sa tim da ne budem ’glavni’, da se, maltene, provlačim između. Ali ako ja to radim dobro - dobro je. Bolje je kao sporedni akter biti primećen nego kao glavni zabrljati stvar".

Iz plejade naših glumaca koji su nas svojom pojavom na ekranu i sugestivnom dramskom igrom radovali, činili da zajedno sa njima maštamo o nekim događajima, pričama, ljudima i njihovim sudbinama, ovoga puta prisjetićemo se tog omalenog, simpatičnog komičara koji je tako uvjerljivo umio da odigra geg, da svojom gestikulacijom ili sjajnom mimikom napravi od bilo koje scene vic, da se prosto poigra, u najboljem smislu riječi, sa likom kojeg bi tumačio, da mu podari ne samo emocije, već i punokrvnost, rječju, da ga oživi pred gledaocima. A kad pogledate to okruglo, malo, žućkasto lice sa ogromnim tamnim očima, prosto se zapitate kakav je bio čovjek iza tih očiju, taj majstor pretvaranja?

Milan Srdoč rođen je prije 95 godina u Rijeci, na obali Jadrana. Njegov otac bio je metalski radnik, brodogradilac, a majka domaćica. Samo par godina kasnije, poslije očeve pogibije, dječak sa majkom stiže u Beograd. Milan je odrastao na Čuburi, u nimalo lakim uslovima. Poslije osnovne škole, završio je za metalostrugara i zaposlio se u tadašnjem brodogradilištu na Savi.

Milan se već tada ozbiljno zainteresovao za glumu, pa se ubrzo priključio jednoj amaterskoj teatarskoj grupi na Čukarici, upravo u vrijeme nacističke agresije na Kraljevinu Jugoslaviju. Rat je proveo kao strugar pod radnom obavezom ali i kao glumac-amater u umjetničkoj grupi čika Duška Ilića, koja je igrala (uglavnom Nušićeve) pozorišne komade za lokalnu publiku.

Upravo taj glumački angažman mogao je Srdoča da košta života. Naime, odmah po oslobođenju Beograda, u jesen 1944. godine, komunistički aktivisti i komesari započeli su jezivu čistku među Beograđanima koji su, navodno, bili saradnici okupatora tokom rata. Ni brojni umjetnici (glumci, slikari, arhitekte, reditelji) nisu bili pošteđeni, a među onima koji su najsurovije kažnjeni bili su i članovi pomenute glumačke družine koja je označena kao - ravnogorska, dakle, kontrarevolucionarna. 

Dušan Ilić, organizator i predvodnik ove umjetničke grupe, streljan je na Košutnjaku, bez suđenja, zajedno sa još trojicom glumaca-amatera. Milan Srdoč je takođe bio određen za likvidaciju ali je u posljednji čas pomilovan da bi bio prinudno poslat na Sremski front. Tamo je, neobučen za vojsku, preživio ranjavanje i tako se ova užasna životna epizoda za Milana sretno završila. Smrt ga nije htjela, i to dvaput u svega nekoliko mjeseci.

Srdočevo izuzetno ekspresivno lice donijelo mu je i uloge u famoznim njemačko-jugoslovenskim koprodukcijama, vesternima baziranim na kultnim romanima Karla Maja, snimanim tokom šezdesetih po vrletima Hercegovine. Ovi filmovi, pravljeni po uzoru na italijanske "špageti" vesterne, imali su ogroman uspjeh kod publike širom istočne Evrope; tamošnji gledaoci nisu bili u prilici da gledaju originalne, holivudske kaubojce jer američki filmovi po pravilu nisu mogli da u svojoj distribuciji preskoče "gvozdenu zavjesu". 

Tada su se, osokoljeni uspjehom italijanskih filmadžija koji su svojim niskobudžetnim vesternima harali bioskopima širom Evrope, reditelji iz (obje tadašnje) Nemačke dosjetili da bi i oni mogli da snimaju svoje, "humanističke" vizije Divljeg Zapada (u kojima su Indijanci protagonisti, a ne anglosaksonski kauboji). Snimali su ih u Jugoslaviji, jer je to bila zemlja koja ima mediteranske predjele, kamenite, osunčane i ruralne, nalik na španske i italijanske pustare u kojima su snimani "špageti", a pritom je realizacija bila značajno jeftinija. 

Tako se, uz mnoge naše proslavljene glumce, i Milan Srdoč našao pred izazovom da obuje čizme, uzme revolver i stavi kaubojski šešir na glavu. Glumio je, pored Bate Živojinovića, Jelene Žigon i Voje Mirića, u filmu "Old Surehand" (1965) njemačkog režisera Alfreda Forera. Istu ulogu (simpatičnog kauboja koji pomaže glavnom protagonisti, a voli i da popije) odigrao je i u "crvenom" vesternu "Knez nafte" (1965) Haralda Filipa, ponovo u njemačkoj produkciji. U oba pomenuta filma Srdoč nije glumio pod svojim imenom i prezimenom, već je koristio atraktivan "holivudski" pseudonim - Paddy Fox. 

Početkom 70-tih uslijedile su epizodne uloge u filmovima kao što su "Goli čovjek", "Burduš", "Bubašinter", kao i mnogo značajnije role u popularnim TV serijama "Muzikanti", "Diplomci" i "Prosjaci i sinovi". Srdoč je bukvalno išao iz projekta u projekat, bio je neumoran, a i tadašnja domaća filmska produkcija je bila u punom zamahu, zdrava i potentna, oslonjena na radove veoma talentovanih autora i scenarista (ovde ne mislim samo na filmove iz epohe "crnog talasa"). 

Srdoča pamtimo i iz filmova Bore Draškovića, "Usijanje" i "Duvanski put", kao i iz više popularnih TV serija s kraja sedamdesetih - "Pozorište u kući", "Babino unuče", "Vruć vetar", "Poletarac". Šira publika sigurno najviše voli da se prisjeti Milana kao lukavog nakupca koji se folira da je siromah, u kultnoj seriji "Priče iz radionice". 

Naročito zapažen ostao je u filmovima Gorana Paskaljevića. "Poseban tretman" (1980) i "Suton" (1983).

Srdočev nesumnjivo najpopularniji filmski lik, prodavac lozova Čika Mige, jedini je, uz Bobu, Mariju i njihove roditelje, bez koga nije moguće ni zamisliti bilo koji od nastavaka kultnog filmskog serijala "Lude godine". Nema sumnje da je Mige, pored djeda Žike i Milana, najprepoznatljiviji lik brojnim ljubiteljima ove franšize, uprkos tome što se u svakom od nastavaka pojavio veoma kratko, u svega nekoliko kadrova i sa tri-četiri replike. U tome se i ogleda Srdočev izražen talenat, da filmskom junaku kojeg tumači udahne život već u prvoj sceni, da publiku ubjedi da je baš on taj i takav - prodavac lozova, kao što je Čika Mige u "Ludim godinama".

Tokom najplodnijeg perioda u svojoj karijeri, sredinom sedamdesetih, Milan je riješio da sebi ispuni veliku želju - da napravi kuću, ljetnjikovac na Hvaru. Kupio je plac i počeo izgradnju. Kažu da je mnogo toga sam napravio: sto i stolice, vrata, prozore i još koji komad stolarije, to je svojim rukama pravio. A nije ni čudo, mladost je proveo i izdržavao sebe radeći zanatske poslove. Govorio je da će, čim ode u penziju, pravo na Hvar. Milan je sa porodicom živio u centru Beograda, u zgradi u čijem prizemlju je kafana "Proleće". 

A onda je iznenada umro, na Božić 1988. godine. Penzionerski dani u miru i ljepoti jadranskog ostrva sa mirisom lavande ostali su Milanova neispunjena želja. 

"Igrao sam razne stvari, ponekad i ono što mi nije ležalo, ali glumac nema šta da bira. Ustvari, najčešće se glumi za - honorar. A ružno je kada čovek ne razume to što radi... Često i dugo ponavljam tekst, ne zato da bih ga naučio napamet nego da razumem šta to pisac hoće. Ponekad to shvatim iz prve, a dešava se da nikad ne shvatim."

Izvor: mondo.rs/Mladen Nikolić