Ispovijest žene koja je na teži način shvatila da ipak želi djecu

Anna Morris (35) iz Chicaga bila je u vezi s dečkom koji nije želio djecu pa je i ona odlučila da ih neće imati. Nakon što je prekinula s njim, upoznala je drugog dečka koji je žarko želio djecu i to ju je natjeralo na razmišljanje.

Pročitajte njenu ispovijest.

Kada sam radila test na trudnoću, nisam znala želim li imati djecu. Ali se ispostavilo da sam trudna. Sestra mi je protumačila test radujući se zbog mene, a ja nisam mogla vjerovati. Tek je prošlo mjesec dana otkad sam izvadila spiralu.
 
Zato sam mužu rekla da kupi razne testove za trudnoću da bih bila sigurna. Svi testovi su potvrdili da sam trudna.
 
Prije pet godina ja sam odlučila da nikad neću imati djece. Bila sam u vezi šest godina i željela sam se udati za njega. Imala sam dobar posao i dečka i bilo mi je vrijeme za brak. Ali on nije htio djecu. Morala bih prihvatiti da nećemo imati djecu ako se udam za njega.
 
Ranije sam uvijek mislila da ću jednog dana imati djecu. Tada sam, sa svojih 28 godina, shvatila da moram donijeti odluku. Posjetila sam sajtove za djecu i listala dječje knjige. Zamišljala sam svoj život s djecom i bez njih. Sve do tasa sam jedva čekala da se udam i rodim djecu i sada se toga moram odreći. Radovala sam se što je jedan od mojih životnih ciljeva bio rađanje, a sada je došlo vrijeme da nađem nove ciljeve. 

Ni godinu dana otkad sam mu priopćila da sam odlučila da nemam djecu moj dečko nije htio da se ženi. To me je dovodilo do ludila. Zato sam raskinula s njim. Mnoge prijateljcie su me tada pitale "da li to znači da ćeš sada imaš djecu?", Ali ja nisam imala odgovor. Dopadalo mi se što imam izbora da ih imam, ali nije to bila ona želja koju sam ranije imala.
 
A onda sam upoznala svog sadašnjeg muža. On je bio divan prema meni i želio je djecu, ai ja sam ih uz njega željela. Ali sam imala i trenutke kada nisam bila sigurna. Na pamet su mi padale mnoge negativne stvari vezane za odgajanje djece. Trudnoća bi me iscrpila, uništila bi mi tijelo, naružila grudi, zglobovi bi mi natekli, vagina bi se rastegla, a kad se beba rodi, sve bih morala usredotočiti na nju. Iscrpila bi me. A kada poraste bila bi problematičan tinejdžer. Sve to mi je zvučalo opasno. A i kako bih pisala pored bebe? Kako bi moj šou opstao? Kako bih radila sve ono što volim raditi? Što ja, sama za sebe, želim?
 
Još uvijek nisam znala, a bila sam trudna.
 

A onda sam polako shvatila da se u meni formira ljudsko biće. Da imam društvo gdjegod ići. Mislila sam da to nije moguće, ali uživala sam u svojoj trudnoći.
 
Ali onda se dogodilo nešto što nisam očekivala. Počela sam krvariti dok sam bila na poslu. Toliko krvi me je izbezumilo.
Shvatila sam da sam pobacila i odmah sam počela plakati. Tražila sam neko mjesto da se sakrijem i isplačem na miru, jer nitko na poslu nije znao da sam trudna.
 
Nakon nekog vremena sam se smirila, otišla sam kući i pozvala doktora. Rekao mi je da najvjerojatnije nisam više trudna, a ja sam se uhvatila za to "najvjerojatnije". Nadala sam se da nisam pobacila.
 
Kad su izvršili ispitivanja, otkrili su da sam ipak pobacila, ali dobra stvar je bilo to što sam ponovo mogla zatrudnjeti, nije bilo nikakvog oštećenja.
 
Ali još uvijek plačem, svakog dana. Muž me tješi i ja ga razumijem u trenucima kad mi razum nadvlada osjećaje. Imala sam život u sebi, a sada ga nema. Osjećam se drugačije, osjećam prazninu, šupljinu. Bez obzira na to što su to u to vrijeme bile samo stanice.
 
Nisam znala. Nisam znala koliko mnogo želim djecu. Ali sada konačno znam.
 
Znam da želim djecu.