DA LI JE BOSANSKI NASTAO OD SRPSKOG ILI OBRNUTO?

Vuk Bačanović: Srpski, bosanski i bošnjački FOR DUMMIES

Objavljeno:27.05.2016 - 17:12
A A A Times Arial

Odluka Ustavnog suda BiH da odbaci zahtjev Safeta Softića za ocjenu ustavnosti člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske, u smislu ustavnosti naziva "jezik bošnjačkog naroda", ponovo je u javnosti izazvao niz bespotrebnih rasprava i polemika o tome čiji je jezik stariji i koji je od kojeg nastao. Radi se, naravno, o vrlo primitivnim shvatanjima istorije razvoja jezika naroda Bosne i Hercegovine, koja nemaju nikakve veze sa naukom, već, isključvo sa politikom. A šta kaže istorijska nauka?

Nema nikakve sumnje da je jedan od prvih naziva za jezik u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, onaj iz 1333. iz jedne od povelja bana Stjepana II Kotromanića Dubrovniku – srpski (“…i za to stavlju ja (gospodin) ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu. A tomuj su 4 povelje… dvije latinsci a dvi srpscie, a sve su pečaćene zlatijemi pečati: dvije sta povelje u gospodina bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici.), te da ga je tako nazivao pisar bosanskog velikaša Sandalja Hranića Pribislav Pohvalić 1407. godine (“…tri njih listove virovane i svidokuju jere ov list blizu ovogaj moga pisanja u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen…”), Mehmed-paša Sokolović 1551. (“Tako mi Boga jedinoga i tako mi moje vere, tako da je. Ne boj se, posilaj list što hoćeš i čoveka. U Tamišvar Batori Andrejašu. I što mi posilaš listova i sve mi srpskem jezikom posilaj, a ne fruški.”), bosanski franjevac Matija Divković u svome Nauku karstianskom iz 1611. (“Poštovani Otac iziskalac, i prigledalac Mletački, i G(ospodin) Ivan primenkom Maravelja skroviti pisac Odvieća Plemenite Gospode Mnetačke ova dva izuznaše, i vidieše da u knjigah, koe se zovu nauk Karstianski pisan iezikom Slovinskiem; slovi sarpskiemi fra Matia Božnjanina.”). Isti je franjevac svoj jezik istovremeno zvao “sad bosanski, sad srpski, sad slovinski”, dok je i autor spomenutog Bosansko-turskog rječnika Muhamed Hevaji Usufi, također sastavio i “Ilahije na srpskom jeziku” (Ilahi be zeban-i srb) i “Poziv na vjeru na srpskom jeziku” (Beran davet-i iman be zeban-i srb). Postoje i tvrdnje, doduše, nedovoljno dokumentovane, da Hevaji svoj jezik uvijek zove bosanskim, a da je zapravo nepoznati prepisivač i sabirač Hevajinih umotvorina stavio naslov “Beray daveti iman bezbani srb”, tj. “Poziv na vjeru na srpskom jeziku”. Muhamed Hevaji Uskufi u predgovoru “Makbuli-arifa” veli za se, da je Bosnevi (Bošnjak), a svoj jezik konstantno zove bosanskim (bosança);

U jednom pismu bosanskog eparhijskog sabora iz Sarajeva 1713. jezik u Bosni se naziva srbo-slovenski. Istovremeno, nema nikakve sumnje u utemeljenst naziva “bosanski jezik” u istorijskim izvorima. Dubrovački hroničar Mavro Orbini tvrdi da “od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni dan-danas paze na čistoću slavenskog jezika.” Zapravo jezik u Bosni nazivao se i bosankim i bošnjačkim, što nam potvrđuju Stjepan Matjević (1630.), Matija Divković (1631.), Stjepan Margetić (bosanski, aliti ilirički 1701.), Mihajlo Radnić (slovinsko-bosanski, 1683.), a 19. vijeku Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić, Anto Knežević. Posljednji je slao predstavku u Rim da se pošalju učeni katolici za raspravljanje sa pravoslavnima koji znaju dobro bosanski.

Čak srpski prvaci u Hercegovini u dvije predstave upućene Ali paši Rizvanbegoviću traže da se na upražnjenu vladičansku stolicu postavi čovjek koji je vičan bošnjačkom jeziku. I Stjepan Verković upotrebljava bosanski naziv za jezik u pismu fra Grgi Martiću od 25. IV. 1875. preporučujući mu “da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih predmet, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Bosanski franjevci su godine 1894. uzvraćali Mihailu Politu da ne govore srpski već bosanski. Bosanski naziv za jezik upotrebljava se često i u diplomatskom ophođenju na Porti, isto je tako taj naziv za jezik uobičajen kod svih pisaca Muslimana, od kojih izvjestan broj piše bosanskm jezikom, a arapskim pismom. Čuvenom sarajevkom hroničaru Mula Mustafi Bašeskiji (rođen oko 1732., umro 1809.) bosanski jezik bogatiji je riječima od turskog, pa čak i arapskog jezika. Jedan od srpskih ustaničkih vođa u Hercegovini 1875. godine Pero Tunguz je svojim sabesjednicima u žaru rasprave znao gotovo opsovati: “Razumi me čo’če, bosanski ti govorim.” Bosansko pismo je u različitim istorijskim istovremeno nosilo nazive “srpska slova”, ali i “bosanički alfabet” i “bosanska bukvca”.

Kada se saberu svi navedeni istorijski argumenti, onda je jasno da su srpski i bosanski i bošnjački ravnopravni nazivi za jedan te isti južnoslovenski jezik, vernakular, koji će postati osnovica normiranim jezicima modernih nacija, bosanske, hrvatske i srpske, ovisno već o historijskoj uslovljenosti i dinamici njihovog formiranja. Kao što je vrlo jasno, “starijeg” jezika nema, jer je oduvijek i gotovo istovremeno bio nazivan i bosanskim i srpskim imenom, uzimajući u obzir činjenicu da su i same odrednice “Bošnjak” i “Srbin”, vremenom mijenjale svoje značenje, već u ovisnosti radi li se o pripadniku određenog saveza slavenskih plemena, ili stanovniku već oformljenih srednjovjekovnih država, odnosno osmanskih provincija. Dakle i sama odrednica Bosne je vremenom mijenjala svoje značenje. No, to nije ni od kakve važnosti onima koji istorijsku nauku svode na plitko političarenje. Da je do nauke, svaki bi osnovac vrlo lako shvatio zašto se njegov jezik može ravnopravno i istorijski utemeljen zvati i srpski i bosanski i bošnjački i hrvatski. 

Nešto na ovom fonu je zaključio i sam podnosilac zahtjeva pred Sud BiH, Safet Softić:

"Iz saopštenja našeg najvišeg državnog suda jasno se da zaključiti da se jezik bošnjačkog naroda naziva bosanski jezik i da svi organi javne vlasti u BiH to moraju poštivati. Prema tome, Ustav Republike Srpske je propisao da postoji jezik bošnjačkog naroda, kao i srpskog, kao i hrvatskog, ali da Bošnjaci, kao i svi drugi građani koji to žele, imaju pravo da svoj jezik zovu bosanski i da se po njemu identificiraju. Potvrđeno  je da je pitanje odabira maternjeg jezika i njegovog naziva legitimno i neotuđivo političko pravo svakog naroda u koje se javna vlast ne smije miješati i koje ne mora nužno biti identično s nazivom samog naroda" - citat je iz današnjeg saopćenja sa Softićevim potpisom, koje je prenio Sektor za odnose s javnošću Parlamentarne skupštine BiH.

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU: