Gdje su danas Hrvati u RS-u? Politički pijuni za koje niko ne brine

U jeku teških riječi i optužbi čelnika RS-a na račun banjalučkog biskupa Franje Komarice, aktuelizirala se i priča o položaju Hrvata u RS-u. Nažalost, uvjeti u bosanskohercegovačkom društvu su takvi da je to možda najpouzdaniji način da se pokrene raspava koja će zadobiti pažnju javnosti. Međutim, ideološke rasprave potisnule su u pozadinu, barem za kratko, mnoge druge aspekte položaja Hrvata, kako u BiH, naročito tako u Republici Srpskoj. 

Cjelokupno stanovništvo BiH čini 70% predratnog stanovništva. Polazeći od tog podatka, sva postratna dešavanja u demografskom smislu su kudikamo kompleksnija i teža za obraditi. Naime, ratom obilježena BiH slabo je pratila migraciona kretanja u statističkom smislu na jendom mjestu već su takvi podaci fragmentarno prikupljani i dolazi do neslaganja u podacima. Također, prvi Popis u BiH je rađen tek 2013. godine, dok su konačni rezultati još uvijek u pripremi. Preliminarni rezultati pokazuju da u BiH ima 50,1% Bošnjaka, 30,8 % Srba, 15,4 % Hrvata i 3,6 % Ostalih. Međutim, u RS-u je tek 2,5% Hrvata od ukupnog broja, odnosno, negdje oko 33000 stanovnika.

Brojke

S obzirom da je spomenuti Popis rađen tek nedavno, dosad su se koristili različiti izvori za praćenje demografskih kretnji hrvatskog stanovništva u BiH. Kao jedan od relevantnijih izvora korištena je i Katolička Crkva i podaci biskupija. Iako ti podaci nisu zvanični, upoređeni sa podacima iz CIPS-a kao i statističkih agencija u mnogim podacima su razlike jako male. Podaci biskupija pokazuju da je katolika u 2014. godini u BiH bilo 420 000 što čini tek malu promjenu u odnosu na predratno stanje. Međutim, takav podatak je nepouzdan jer se više ljudi prije rata izješnjavalo kao ateisti. Također, i prema podacima iz 2014. godine barem 10% Hrvata nije bilo nigdje zabilježeno u biskupijama. Ako pak se uporede podaci Banjalučke biskupije tada se može jasnije uočiti trend opadanja broja katolika u većem dijelu RS-a. Naime, prostom poredbom da ako pada broj katolika, tada je i broj hrvatskog stanovništva manji. Tako podaci pokazuju da je 1996. godine u banjalučkoj biskupiji bilo 50 000 katolika, dok je u 2014. godini taj broj pao na 34 000 katolika. S obzirom da je i po Popisu „nestalo“ trećina Hrvata, ovi podaci se mogu uzeti kao pouzdan trend smanjivanja broja Hrvata u Republici Srpskoj.

Upozorenja zvaničnika i crkvenih lica

S obzirom da uglavnom katolički poglavari se vode kao zaštitnici Hrvata u RS-u, tako je biskup Franjo Komarica ličnost koja najčešće upozorava na stanje Hrvata u RS-u. Komarica nije štedio ni hrvatske političare u BiH, posebno one iz Hercegovine gdje Hrvata ima najviše, definirajući njihovu politiku kao „posebno sljepilo hrvatskih predstavnika iz Hercegovine i Hrvatske“ za hrvatsko pitanje u RS-u. Upravo je Komarica najažurnije izvještavao i o broju Hrvata u RS-u gdje je istakao da se broj Hrvata smanjio sa 150 000 na 10 000 stanovnika od Popisa 1991. godine do 2014. godine. Komarica je te podatke poslao kao službeno pismo Vladi republike Hrvatske tražeći ažurnije bavljenje hrvatskih dužnosnika tim problemom. Vidimo da ti podaci nisu jednaki onim sa Popisa, prvenstveno zbog korištenje različitih izvora. Zanimljivo je da Komarica skoro redovno insistira na uključivanju Međunarodne zajednice i Hrvatske u hrvatsko pitanje i njegovo rješavanje, prvenstveno misleći na demografsku sliku i priraštaj. S druge strane, prozivanje vlasti u RS-u je jedno vrijeme bilo utihnulo sve do posljednjih dešavanja i izjava o Bleiburgu. Komarica je dodao i da tek 5% prijeratnog stanovništva ostalo u Posavskom kantonu.

Negativan priraštaj stanovnika

Podaci o priraštaju su također preuzeti od biskupija i pokazuju trend koji se slaže sa ostalim podacima iz Popisa poput konstantne depopulacije ili denataliteta, iseljavanja. Podaci koji su uzimani iz Popisa 1991. godine su izostavljeni zbog činjenice ratnog stradanja i progona što onda ne pokazuje pravi trend priraštaja u mirnodopskim uslovima. Tako podaci pokazuju da je priraštaj za Banja Luku bio +4, za Trebinje +96 1996. godine dok je stanje 2015. godine za Banja Luku -350 dok je za Trebinje -2009. Od 2002. godine do danas se bilježi negativan prirodni priraštaj za katolike u RS-u, s tim da je skoro isto sttanje i u Federaciji BiH.

Razlozi za negativan priraštaj se tiču prvenstveno iseljavanja i loših ekonomskih uslova za stvaranje porodice, ali i loše politike održivog povratka, nacionalnih tenzija (netom poslije rata nije bio ni dozvoljen povratak u RS), kao i niza drugih političkih i socio-ekonomskih faktora. Kardinal Puljić je tim povodom nekoliko puta upozoravao za „premala ulaganja za povratak Hrvata.“. Ta kritika je prvenstveno upućena domaćim vlastima, ali i Republici Hrvatskoj koja kao potpisnik Daytona se obavezala za brigu o Hrvatima u BiH. Ipak, bilo je više akcija slanja građevinskog materijala iz Hrvatske u RS zbog izgradnje povratničkih kuća.

Vlasti RS-a

Ministar za izbjegle i raseljene osobe u RS-u, Davor Čordaš je u jednom intervjuu izjavio da su vlasti RS-a uložile u periodu od 2011. godine do 2015. godine 11 miliona KM za povratak Hrvata te da je obnovljeno 5050 hrvatskih domaćinstava što sa stanovima čini broj od 30 000 hrvatskih stanovnika za koje je stvoren preduvjet da žive u Republici Srpskoj. Ministar pravde Republike Srpske Anton Kasipović je tako za SRNA-u rekao da je „Republika Srpska realizovala pravo na povrat imovine u procentu od 98 odsto.“ Te dodao da je uloženo i milion KM u obnovu samostana, što osim ulaganja, ima i simbolički značaj.
Licemjerni stav Hrvatske

S obzirom na dugogodišnje ignoriranje Hrvata u RS-u što i vidimo iz kontinuiranih izjava biskupa Franje Komarice, uključivanje Karamarka u odbranu Komarice pokazuje se s jedne strane i kao hipokrizijski odnos aktuelne Vlade prema stanju Hrvata u republici Srpskoj. Naime, stajanje u zaštitu Komarice više služi za prikupljanje bodova zvaničnicima nego što će zaista pomoći Hrvatima u RS-u. Na isti način i Reinerov čin protesta zbog nepostavljanja zastave RH u Skupštini RS-a, osim senzacije, neće donijeti poboljšanje kvaliteta položaja hrvatskog stanovništva. Osim nominalnih obećanja ne postoji neki konkretan plan za pomoć, dok ni ranije akcije nisu uvijek adekvatno izvršene.

Po svemu sudeći, nakon slijeganja prašine o Komaricinim izjavama, Hrvati RS-a će nastaviti da žive teško a povratak, sistematsko ulaganje i poboljšanje kvaliteta života ostaju fantazme koje još dugo neće biti prioritet ni vlasti u RS-u, ni hrvatskih političara u BiH koji se više brinu o nemogućem Trećem entitetu nego o mogućem djelovanju na popravljanju položaja Hrvata. Trenutna situacija ne odgovara nikome, najmanje Hrvatima u RS u ime kojih se vode polemike koje, pažljivo gledajući, najmanje govore o njihovoj trenutnoj situaciji već se koriste kao šahovska figura u igrama historijskih datosti, nacionalnih pandemonija i političkih razmimoilaženja.