OTKRIVENA ISTINA: Da li je Tito imao dvojnika?

Pero Simić najveći svjetski 'titolog', autor knjige "Broz protiv Tita" i jedini čovjek sa ovih prostora koji je bio u arhivu Kominterne otkriva kako je Broz učestvovao u Staljinovoj likvidaciji 800 jugoslovenskih komunista, ko je bila njegova malo poznata zakonita supruga iz Njemačke, kako je orgijao u šumi pod šatorom, šta se nalazilo u njegovoj čuvenoj "crnoj torbici" od koje se nije odvajao i da li je zaista imao dvojnika.

U arhivu Kominterne Simić je prvi put bio 1990. a posljednji 2008. godine. U tom periodu osmislio je i najveći dio knjige "Broz protiv Tita" zasnovane na nepoznatim stranicama iz Titove biografije do kojih je došao preko, prije njega nikada čitanih, dokumenata iz strogo čuvanog arhiva, koji se nalazi nadomak Boljšoj teatra.

Simić je došao do nikada prije objelodanjenih, strogo čuvanih podataka o ulozi koju je Tito imao u likvidaciji oko 800 jugoslovenskih komunista, '37. i '38. godine u Sovjetskom Savezu.

"Između ostalog naišao sam i na dokumenta u kojima su podrobno opisani Titovi susreti sa vodećim ljudima Staljinove tajne policije, NKVD Komiterne, kojima je davao 'kompromitujuće' informacije o najvišim ljudima iz KPJ", otkriva Simić.

Najveća Titova žrtva je svakako je bio – general Staljinove tajne policije, sarajevski komunista Ivan Kralj. U borbi za dolazak na čelo KPJ, Tito je prijavio Kralja šefovima Staljinove tajne policije u Kominterni, da bi ga svega nekoliko dana potom uhapsili, a onda marta 1939. i streljali.

Još jedna od dobro čuvanih tajni o Titu na koju je Simić naišao u arhivu Kominterne bila je priča o, široj javnosti nepoznatoj zakonitoj Titovoj supruzi – Njemici Elzi Johani Kenig. Poslije šesnaest godina braka sa Pelagijom Belousovom, Tito se 19. aprila 1936, kao Fridrih Valter razveo, a šest mjeseci kasnije, 13. oktobra, u policijskom birou u Moskvi, pod istim lažnim imenom i prezimenom, registrovao brak sa Njemicom Elzom koja je u Moskvi živjela pod pseudonimom Lucija Bauer. Imala je 23, a Tito 45 godina.

U ličnom dosijeu Simić je naišao na prilično lascivna ljubavna pisma koja je Tito pisao svojoj mladoj supruzi Elzi, koje se nakon što je u Staljinovoj čistki streljana '37. – odrekao.

Kao najstrastveniju, međutim, Simić opisuje maršalovu vezu sa Davorjankom Paunović.

– Bila je to veza bazirana na seksu. Komunisti su na sav glas propagirali moral, a onda bi se iz Brozovog šatora po cijelu noć čulo njegovo i Davorjankino strastveno urlikanje ...  Nakon što su jedne večeri pretjerali, jedan od najbližih ljudi Titu Marijan Stilinović obratio mu je pažnju kako bi trebalo da "prekine sa tim remećenjem morala" na šta je maršal onako teatralno pred svima razdrljao košulju i uzviknuo: "Šta ću, ne mogu bez nje. Ubijte me!"

O tome, pak, da li je onaj Josip Broz kojeg poznajemo bio 'pravi' i odakle potiču priče o njegovom dvojniku i tome da je maršal stradao još prije Drugog svjetskog rata, Simić kaže:

– Sve potiče od šefa kabineta Mirka Milutinovića koji je u jednom intervjuu ispričao kako je Tito sa sobom uvijek nosio misterioznu crnu torbicu u koju niko nije smio da zaviri. U njoj su se navodno nalazile: Davorjankina umrlica, vjenčani list sa Jovankom Broz i umrlica pravog Josipa Broza – priča Simić dodajući da je više nego jednostavno obrazložiti ovu umrlicu.

Naime, kada je Titov prijatelj i biograf Pavao Cindrić počeo da piše maršalovu biografiju naišao je u Bečkom arhivu u 'spisku ratnih gubitaka Austrougarske u Prvom svjetskom ratu' na ime Josipa Broza. Lični podaci se poklapaju sa time da je ovo bio Broz kojeg svi znamo, međutim prenebregnuta je činjenica da je njegovo ime bilo zavedeno pod 'ratnim gubicima', među kojima su se nalazili ne samo nastradali nego i ranjeni, nestali, zarobljeni na Ruskom frontu.

– Nakon što su ga zarobili na Ruskom frontu, Tito je 13 mjeseci bio 'između života i smrti', u sanatorijumu u Sibiru u kojem su se nalazili i zarobljenici i vojnici ... Kasnije je čak i pričao o tome kako ga je spasilo kobilje mlijeko – kaže Simić dodajući da je specijalna policija tokom Drugog svjetskog rata na teritoriji Beograda evidentirala četiri osobe sa imenom Josip Broz kao i da je Tito imao čak 70-ak pseudonima među kojima je svakako najpoznatiji bio – Valter, koji je dobio u Odjeljenju za veze Kominterne '35. i kako su ga Rusi zvali sve do '48.

Pero Simić je Tita upoznao na najdužem sastanku u Saveznom izvršnom vijeću, oktobra ’72. godine. Bilo je to vrijeme kada je, kako kaže, Broza već bila uhvatila nostalgija i kada se vraćao sovjetskoj ideologiji 'očima kojima je progledao'.

– Tada mi je bilo svega 25 godina i onako mlad i buntovan javio sam se poslije njegove uvodne riječi kako bih se usprotivio smjeni srpskog liberalnog rukovodstva i hapšenju ideoloških neistomišljenika. Tito je na tom sastanku ostao u manjini, ali 'ruska zima' je tad, baš onako kako je on želio, stigla u Jugoslaviju, a proces njene destaljinizacije je zaustavljen. Brojni intelektualci i umjetnici, među kojima su se našla i imena poput Dušana Makavejeva i Aleksandra Saše Petrovića anatemisani su i onemogućeni da rade u svojim najkreativnijim godinama ... U Srbiji je tada uhapšeno 6.000 ljudi! – završava priču autor knjige 'Broz protiv Tita' ostavljajući nas da razmišljamo o vremenima kojima su vladali ljudi kojih više nema.

Izvor: telegraf.rs