''Uglavnom nemam običaj da sjedim dok se vozim''
Danas sam bila u gradskom prijevozu u Beogradu. Uglavnom nemam običaj da sjedim dok se vozim pa sam stajala u blizini onih mjesta koja su rezervisana za lica sa posebnim potrebama. Tih mjesta ima 3 i jedna djevojka mojih godina i žena od nekih 40-ak sjedele su tako da je bilo slobodno mjesto između njih. Na jednoj stanici je ušao deka koji se sav nekontrolisano tresao, očigledno bolestan, vjerovatno Parkinsonova bolest i sjeo na mesto između njih. Ne mogu vam opisati s kakvim gađenjem i užasavanjem su ga one pogledale i istog trena ustale i sklonile se u drugi kraj tramvaja. Vidjelo se da mu je neprijatno zbog toga. Srce mi se steglo, kakvi smo to ljudi, sutra ćemo i mi biti stari i nemoćni i ko zna šta nas čeka, kakav to primjer dajemo djeci, zar želimo da se sutra isto prema nama ophode?
