Dosta nevjerovatna priča 90-godišnjakinje koje je kao tinejdžerka zavodila i potom ubijala naciste

Devedesetogodišnja Freddie Oversteegen je jedna od rijetkih žena koje su bile aktivne u holandskom pokretu otpora tokom Drugog svjetskog rata. Uz nju su bile i sestra Truus i poznata aktivistkinja Hannie Schaft koja je ubijena neposredno prije završetka rata.

Kada je Freddie imala 14 godina, jedan gospodin je došao njenoj kući kako bi pitao njenu majku bi li dopustila kćerima da se priključe pokretu otpora. Objasnio je kako niko neće posumnjati da su dvije mlade djevojke članice otpora.

I bio je u pravu. Sestre Oversteegen su imale zanimljiv zadatak, koketirale su sa kolaboracionistima i pod raznim ih razlozima odvodile u šumu, gdje su ih pripadnici otpora dočekivali s metkom.

‘Djeca misle da je najbolje da ne idem na internet’

Hannie Schaft je postala svjetski poznata, snimljen je i film o ‘Djevojci s crvenom kosom,’ a na Hannienom pogrebu je bila i holandska kraljica Wilhelmina i princ Bernhard. Više od 15 holandskih gradova nosi ime po ovoj nacionalnoj junakinji. Truus Oversteegen postala je poznata poslije rata kao javni govornik i umjetnica.

Njena mlađa sestra Freddie nikad nije dobila toliko javnog priznanja za sudjelovanje u otporu, sve dok holandski reditelj Thijs Zeeman nije odlučio napraviti dokumentarac ‘Dvije sestre u Pokretu otpora’

Novinarka Vicea Noor Spanjer posjetila je Freddie 4. maja. Tada je Dan sjećanja u Holandiji. S njom je razgovarala o tome kako je zavodila i ubijala naciste. Iako ima 90 godina, Freddie je prilično aktivna. Tako je odmah rekla kako igra Scrabble pa i nije imala previše vremena za intervju.

Obzirom da je bio Dan sjećanja, novinarka je željela znati kako se Freddie zbog toga osjeća. Njen odgovor ju je iznenadio i nasmijao. “Malo sam prestravljena. Još je gore zato što poslijepodne idem zubaru. To me ne veseli. Freddie je rekla i kako će dan obilježiti tako što će ići u Ijmuiden na polaganje vijenaca žrtvama rata. “Sjedit ću naprijed, u društvu poznatih,” rekla je holandska junakinja koja se zna služiti računarom. “No, nemam internet. Moja djeca misle da je najbolje da ne idem na internet,” priznala je Freddie.

Po njih je došao čovjek sa šeširom

Freddie se prisjetila trenutka koji joj se preokrenuo život. Imala je 14 godina, a njena sestra Truus 16. “Čovjek sa šeširom je došao na vrata i pitao našu mamu da se priključimo Pokretu. Ona je rekla da možemo,” priča Freddie. Roditelji su joj bili razvedeni, što je bilo prilično neuobičajeno za to vrijeme. ”

“Živjeli smo na velikom brodu u Haarlemu, no moj otac nije nikada zarađivao novac. Ali nisu imali ružan razvod, on je pjevao francusku oproštajnu pjesmu s pramca broda kada je odlazio. Volio nas je, ali nisam ga viđala često nakon toga dana,” priča Freddie.

Sa sestrom i majkom je tada otišla u stan. Živjeli su u siromaštvu i spavali na slamaricama koje im je majka napravila. “Dolazim iz vrlo originalne porodice. Nismo imali puno, ali moja majka je uvijek nešto izmišljala. I uvijek smo pjevali. Malo kasnije dobili smo brata, od drugog oca,” prisjeća se Freddie svoga djetinjstva.

Učili ih da pucaju i snalaze se u šumi

Kaže i kako su nakon početka rata skrivali ljude. Još prije početka rata u Holandiji dok su živjeli na brodu, u skladištu broda su skrivali neke ljude iz Litvanije. “Za vrijeme rata je jedan jevrejski par živio s nama, to je zapravo razlog zašto smo sestra i ja znale puno o tome što se događa. Oni su trebali biti naši neprijatelji jer su kapitalisti, a mi komunisti”, pojašnjava Freddie.

Kaže da je Pokret otpora zamišljala kao neku vrstu tajne vojske. Bilo ih je u grupi 7, ona i sestra su bile jedine cure. Naučili su ih pucati i kretati se po području šume gdje su kasnije odvodile naciste. “Mnogo kasnije u tim šumama ubijena je jedna nacistička faca, tamo je i pokopan. No, Truus i ja nismo smjele biti tamo kad se to dogodilo, smatrali su da to nije nešto što bi cure trebale vidjeti,” kaže Freddie.

Zavođenje nacista

Kaže da ga ona nije upucala, to je napravio jedan od muškaraca. Ona je pazila na svoju sestru i posmatrala da ih niko ne vidi. “Truus ga je upoznala u skupom baru, zavela ga je, a zatim odvela na šetnju šumom. Pitala ga je: ‘Želite li u šetnju?’ Naravno da je pristao. Onda su naišli na nekoga, izgledalo je kao slučajnost, ali to je bio jedan od naših, koji je onda rekao Truus: ‘ Curo, znaš da ne bi trebala biti ovdje,’ Oni su se ispričali, okrenuli i otišli. I onda je došlo do pucnjave, tako da čovjek nije znao šta ga je snašlo. Već su bili iskopali rupu, ali mi nismo tada bili tu,” priča Freddie.

Nije joj žao što joj nisu dopustili sudjelovati u tim dijelovima zadatka. Kaže da je načula kako su mu kasnije skinuli svu odjeću kako se ne bi znalo ko je bio. “Mislim da je još uvijek tamo,” kaže Freddie.

Malo ljubomorna

Freddie kaže kako je njena starija sestra uvijek bila lijepa i dobar govornik. No, s tugom kaže kako se to sada promijenilo jer pati od demencije. “Uvijek je bila dobra u javnim govorima. Uvijek je znala svoj govor napamet, nikad joj nisu trebale bilješke. Ali to se sada promijenilo,” kaže Freddie.

Priznaje da je tema rata uvijek bila u njihovim mislima. Truus se s ratnim traumama nosila kroz umjetnost, a Freddie otkriva kako su njene ratne rane zacijelile. “Udala sam se i imala djecu. Često sam čuvala i sestrinu djecu jer je ona bila jako zauzeta. Često je posjećivala Hannie, majku Hannie Schaft. Uvijek sam bila pomalo ljubomorna na nju jer je dobila toliko pažnje nakon rata. Ali onda bih promislila da sam i ja kao ona bila u Pokretu otpora,”  zaključila je Freddie koja više nije imala volje za intervju.

“Znate šta ću sada napraviti? Sendvič i šoljicu čaja, na nogama sam od 6,” ispričala se Freddie i pristojno pozdravila.

(Novi.ba/Telegram)