Zaboravljene dječije igre ...

Tehnološki napredak, izmijenjene navike, trčanje u "fensi" igraonice, bacili su u zaborav i nekada čuvene igre: ide maca oko tebe, klikeri, preskakanje konopca i lastiša, hula-hop, ledeni čiča, šugice ... A najveći gubitnici su naša djeca.

Više se niko ne igra hrvanja, gađanja praćkom u metu, guranja obruča, dugmića, hodanja na štulama, đoganja i trke trokolica.

 
Nostalgija nije problem, tvrde stručnjaci, već što su današnji mališani uskraćeni za zdravo takmičenje, fizičku aktivnost, razvoj mašte, dovitljivosti i koncentraciju. Samo kroz takve igre, dječaci i djevojčice mogu da razvijaju brzinu, spretnost, razne vještine, a kroz sve to razvijaju i misaone procese. To ne mogu da im pruže "Mine craft", "Counter strike" ...

- Kroz takmičenje u tradicionalnim društvenim igrama se razvija veoma značajan aspekt - radost zbog same igre ili pobjede - kaže Vlajko Panović, psiholog. 

- To fizičko angažovanje, koje djeca sve rjeđe upražnjavaju, najbolji je protivotrov napetosti, mrzovolji, od koje pate naša deca koja sjede za računarom, dok "ubijaju", "love", "jure", neke druge koji im ništa nisu krivi. Vremenom razvijaju i mržnju prema njima, a kod sebe iluziju moći i nadmoći. To kasnije može da se odrazi na njihov odnos u realnom svijetu prema drugim ljudima.

Kako naš sagovornik kaže, internet igrice su, za razliku od onih sa drugarima u parkiću, crno-bijeli odnos bez širine, spektra emocija i drugih vrsta izražavanja, čiju je stvarnost kreirao neko drugi. Pamte se samo pređeni nivoi i broj poena, a nema žive interakcije.

STARE igre koje su se igrale napolju uz učešće više djece različitog temperamenta, misaonog sklopa, iz različitih kuća, sa različitim stavovima, davale su kvalitet više, kaže Panović. 

- Posebno je važno što se uz "igrice" na računaru ne razvija mašta. Bez mašte, pak, nema ambicije. Zato danas imamo djecu koja nisu motivisana.

Video-igre, kako Panović objašnjava, pružaju djeci uzbuđenje, pa postaju zavisna od adrenalina. Razvija im iluziju da su moćna i da sve zavisi od njih.

- Roditelji vaspitavaju djecu jedan na jedan - u početku ih razvijaju kao božanstva, a kasnije od njih traže da učestvuju u društvenom životu i budu sluge. Djeca koja previše igraju igrice postaju invalidi u realnom životu. Pravo samopouzdanje stiču samo kroz igru sa drugom djecom, gdje utvrđuju svoju poziciju u odnosu na njih i njihove reakcije.

Beograđanin Milan Dulić žali se da svoje sinove bezuspješno pokušava da "navuče" na neku od igara uz koje je odrastao.

- Krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, djeca su se igrala i družila na potpuno drugačiji način - kaže Dulić. 

- Živjeli smo za trenutak kada ćemo da izjurimo napolje. Čekala nas je "borba" klikerima, takmičenje u guranju automobilčića po stazi iscrtanoj na betonu. Djevojčice su preskakale lastiš, igrale školice. A kada bi se svi okupili, nizale su se - žmurke, šugice, arjačkinje-barjačkinje, između dvije vatre. Najomiljenija mi je od svih bila trule kobile. Žao mi je dok gledam današnje klince, kako ne znaju šta će sa sobom kada izađu u park i kako najčešće svi izvuku mobilne i počnu da kuckaju.

Izvor: novosti.rs