NAJVEĆI KRIMINALCI 90-TIH: 7 srpskih gospodara podzemlja
Mihajlo Divac
Nije bježao ni od metka
5. Bokser s Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih kriminalaca, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Usmrtio ga je hitac u leđa 12. februara 1995.
Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su - srčanost. Kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije htio da ga pusti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli da pljušte po njemu.
Jeza od intervjua
Trenirao je boks i pripadao “ekipi sa Zvezdare” iako je živio na Novom Beogradu.
Za razliku od ostalih iz kriminalnog miljea, Divac nije mnogo volio da daje intervjue: “Neću da budem novinska zvijezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike”, dodavao je podsjmešljivo, “prosto me podilazi jeza.”
Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:
“Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba...” Kombinacije su bili droga, reketiranje vlasnika splavova...
“Reagovao sam kad je on mene pogledao - jebiga - onako provokativno”, opisao je svoje ranjavanje Mihajlo Divac u “Vidimo se u čitulji” Tufegdžića i Kneževića. “I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak - ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak - i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: ‘Mali, nabiću ti tu utoku u dupe - razumiješ.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, ova pičketina, i šta sam ja trebao?”
Docnije je još kazao: “To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, mnogo se uplašio.”
Mladić koji je pucao u Divca imao je 19 godina i zvao se Luka Bojović. Kasnije se priključio Arkanovim “tigrovima”, a danas važi za vođu najjače bande na ovim prostorima.
Ulaganje u budućnost
Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Ali znao je da izlaska iz svijeta podzemlja nema: “Ja ne vjerujem u to povlačenje - to je priča za neke nabjeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živjećeš tako dokle postojiš.”
Mihajlo Divac poginuo je u obračunu u novobeogradskom hotelu “Putnik” 12. februara 1995. godine. Tu su bili smješteni učesnici bokserskog turnira “Beogradski pobednik” i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Poslije nekoliko razmjenjenih riječi, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da bježe jer je “izranjavio ljude”. Usmrćen je metkom u leđa.