Emir Suljagić za Novi.ba: Izetbegović je podlo optuživao Radončića zbog Srebrenice

Gospodine Suljagiću, približavaju se lokalni izbori. Centralna tema političkih rasprava i ove godine su, očekivano, Mostar i Srebrenica. Već je najavljeno da će stranke sa sjedištem u Sarajevu zajednički podržati aktuelnog načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića. Međutim, stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj također će podržati jednog kandidata...

- Ideja o Glasaću za Srebrenicu je nastala u razgovoru koji sam vodio sa Reufom Bajrovićem. Kada smo shvatili da je moguće registrovati dvije hiljade birača i osigurati da SNSD i Milorad Dodik ne dobiju načelnika Srebrenice na izborima, imali smo, kako se to kaže, courage of convictions da krenemo u napornu i mukotrpnu kampanju. Na kraju je to postala ozbiljna kampanja u kojoj su radile desetine ljudi koji su svi dijelili uvjerenje da je drugačija politika moguća. Hoću, zbog istorije, da kažem da je prvi novac za tu kampanju dao Fahrudin Radončić i suštinski omogućio njen početak i zato je naročito podla bila optužba Bakira Izetbegovića tokom izborne kampanje 2014. kako on nikad nije bio u Srebrenici. Nažalost, ljudi koje smo izabrali su nas demantovali ni 24 sata nakon izbora sjedajući za sto sa SNSD-om i SDS-om iako su imali i načelnika i većinu u Skupštini opštine. Još manje im je trebalo da zaborave ljude koji su prijavili prebivalište u Srebrenici, tamo gdje su živjeli do 1995. godine, kojima je MUP bez ikakvog pravnog osnova i masovno počeo poništavati prebivališta i podnositi prekršajne prijave. Mjesecima poslije izbora sam hodao po Sarajevu i kamčio pare da platimo advokata i troškove onim ljudima kojima su kazne izrečene jer su propustili da se u zakonskom roku pojave na sudu. Ni danas, nažalost, ne mogu reći odakle smo dobili novac za to, ali se i ovim putem želim zahvaliti ljudima koji su nam pomogli da sačuvamo obraz. Na kraju, dok budem živ biću ponosan na činjenicu da – koliko god pretenciozno to bilo – je jedini put kad je taj, moj narod stao na crtu svojim neprijateljima bilo kada sam se ja za nešto pitao.

Kako se u svemu tome ponašalo rukovodstvo SDA kojem su u političkim kampanjama i raspravama puna usta Srebrenice i Srebreničana?

- Cijeli klan zvaničnika SDA je kontinuirano vodio kampanju protiv Glasaću za Srebrenicu. Ramiz Salkić je na predizbornim skupovima otvoreno harangirao protiv GzS, kao što je kasnije harangirao i protiv Prvog marta jer ništa kao te dvije kampanje nije ilustrovalo njegovu i njihovu prepodobnu i potpunu nesposobnost. To su ljudi koji nisu razumjeli zašto ljudi idu za nama i iz svoje komocije dolaze u Srebrenici, stoje satima u redovima na nesnosno visokim temperaturama, i ne razumiju ni danas. Momci i cure koji su zapravo radili u toj kampanji su živjeli u Srebrenici, sve je njihovo bilo tamo, od kuće do mezara njihovih roditelja. Za razliku od njih, Salkićeva porodica živi u Tuzli, njegova djeca idu u školu u Slavinovićima, i ne postoji niko koga on može ubjediti u svoju i uopšte uzev u njihovu brigu za Bošnjake u Podrinju.

No bez obzira na to, SDA na svakim izborima značajnu podršku ima upravo od Srebreničana. Osim toga, moramo se prisjetiti i da je nekadašnji predsjednik ove stranke, Sulejman Tihić, povukao dosta dobrih i kvalitetnih političkih poteza u vezi sa ovim gradom. Ima li, uvjetno kazano, razlike u ponašanju Tihićeve i Izetbegovićeve SDA?  

- Možda će zvučati nevjerovatno, ali od svih politickih lidera ideju o Prvom martu na nivou koncepta je prvi objeručke prihvatio rahmetli Sulejman Tihić koji je vrlo zdušno podržavao i GzS i u jednom razgovoru prilikom posjete Srebrenici predložio da je, ako ta kampanja uspije, proširimo i na druge povratničke zajednice. A ime mu je dao Reuf Bajrović. I mislim da je red da se to zna. I GzS i Prvi mart su bili ono što je međunarodna zajednica tvrdila da želi i u šta je uložila jako mnogo para- eksplicitno politička građanska inicijativa. Nažalost, Tihić se razbolio brzo nakon izbora i mi poslije toga nismo imali mnogo sagovornika u SDA, izuzme li se Sadik Ahmetović koji je uistinu bio instrumentalan u uvjeravanju stranačkog rukovodstva da ipak prihvati tu inicijativu. Na isti takav način ni danas nema nikoga u rukovodstvu SDA ko je spreman da preuzme odgovornost za lokalne izbore u Srebrenici. Izetbegović i ljudi oko njega naprosto nisu u stanju da vide dalje od Telekoma i Elektroprivrede. Narod koji se usprkos vlasti vratio i živi u istočnoj Bosni je samo smetnja, kamen u cipeli i na jednom nivou mnogo njih će biti sretno kada SNSD preuzme mjesto načelnika, a sa SDS-om dobije i većinu u Skupštini. Niko ih više neće „peglati“ Srebrenicom.

Poznato je da SDP, kao tadašnja vladajuća stranka, nije podržao ideju o zajedničkom nastupu na izborima u okviru Koalicije Domovina. Da li sa ove vremenske distance možete ocijeniti taj potez?

- Ni danas ne mogu prežaliti što Zlatko Lagumdžija nije prešao preko ličnih animoziteta prema meni zbog čega SDP nije ušao u koaliciju Domovina. Na kraju skoro 15.000 glasova koje je SDP dobio bačeno u vjetar jer je izlaznost u RS-u 2014. bila viša nego što je bilo očekivano. Ali, to je ta inžinjerska pamet. Bez valjanog razloga je doslovno na kafu dao Miloradu Dodiku i Zakon o prebivalištu i isporučio nas MUP-u RS na tacni. Ne kažem da je on odgovoran za sve probleme koje smo imali, ali moram priznati da sam barem od njega očekivao da pokaže malo dalekovidosti.

U junu će se navršiti punih 25 godina od konačnog početka raspada Jugoslavije. Šta danas, četvrt stoljeća kasnije, mislite o položaju Bošnjaka na Balkanu?   

- Suštinski, nas je u rat 1992. godine povela skupina ljudi koja je 1941. imala dovoljno godina da ide u šumu, u partizane, ali su izabrali da rat presjede u Morića hanu, vodeći rasprave o stanju ummeta i pretvaraju se da nacisti i ustaše ne ubijaju Srbe u Sarajevu, a četnici ne kolju muslimansku sirotinju u istočnoj Bosni. Ishodište, u smislu političke filozofije, politike koju danas vodi SDA je tu: njihov antifašizam je – ako uopšte znaju šta je to – prigodničarskog karaktera i prvu priliku koju su dobili iskoristili su da partizanske heroje uklone i sa ulica, dajući imena ulicama po rodbini mladomuslimanskih prvaka. Kad bih htio da budem naročito zajedljiv, rekao bih da oni nikad nisu dijelili sudbinu ovog naroda – i preziru bosanske muslimane zato što su prihvatili Jugoslaviju,  a prihvatili su je jer su pored Srba bili jedini narod koji je u cjelini živio u toj državi – i odatle počinje njihovo temeljno nerazumjevanje položaja Bošnjaka i njihovog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Poslije 25 godina njihove vladavine bosanski muslimani žive na svega 25 posto teritorije svoje zemlje, a do 1990. su živjeli na svakom njenom koraku. U oktobru ove godine prestaće da budu bilo kakva politička činjenica u istočnoj Bosni i to će biti najvažniji dio političkog nasljeđa porodice Izetbegović i mladomuslimanske ideologije. Istorija, naime, ne sudi po namjerama.

To je ona o putu do pakla popločanim dobrim namjerama...

- Problem je u tome što je ta klerikalna politika SDA Bošnjake podijelila i tjera da se opredjele između Bosne i islama, što zapravo taj narod gura u nestanak. Činjenica da se Bakir Izetbegović u trenutku kada 60.000 mladih napušta ovu zemlju godišnje, penzioneri rove po kontejnerima, kad nas se rađa tri puta manje nego 1996. godine, bavi stanjem ummeta naprosto pokazuje da su oni potpuno razvedeni od stvarnosti naroda kojeg ne predstavljaju, nego ga muče, kažnjavaju i podjarmljuju već četvrt vijeka. Nije teško podjarmiti sirotinju. Teško je sirotinju podići na noge, obrazovati je, napraviti joj škole i bolnice koje rade – a ne one u kojima nema ni antibiotika – napraviti joj ceste... kao što su uradili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i bosanski komunisti.