Emir Suljagić za Novi.ba: Reuf i ja kod Čede u štabu

„Da je Mladić 12. jula 1995. znao da ću 24. marta 2016. s Jelenom Milić i tobom čekati rezultate izbora u Srbiji u izbornom štabu Čedomira Jovanovića, vjerovatno bi taj naš susret završio malo drugačije“, rekao sam Reufu dok smo se vozili prema Beogradu.

Jedan od razloga što smo Reuf Bajrović i ja prijatelji jeste što takve stvari pred njim mogu reći naglas bez posljedica. Nastavili smo se voziti i do kraja puta uglavnom razgovarali o nekonsekventnim stvarima dok je bosanska brda smjenjivala semberska i srbijanska ravnica.

I pored toga što dugo, otprilike deset godina, nisam bio u Srbiji, poziv da čekamo izborne rezultate u izbornom štabu Liberalno-demokratske partije prihvatio sam s blagom rezervom. Istraživanja javnog mnjenja prije izbora predviđala su ono što se na koncu i dogodilo – daće LDP vrlo tijesno preći cenzus. Ali, bilo je toliko tijesno da se moglo ispostaviti da smo došli na sahranu liberalne ideje u Srbiji. Odlučio sam da odem na kraju iz prostog razloga: kako god to sagledaš jedini period u poslijeratnoj istoriji Srbije kada je država vodila politiku posvećenu zajedničkoj budućnosti bilo je onda kada je o tome odlučivao Čedomir Jovanović. Kako god, on je istorijska ličnost, jer da on to nije uradio, ne vjerujem da bi bilo ko drugi skupio hrabrosti da Slobodana Miloševića izruči Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To se uopšte nije podrazumijevalo i Milošević je vrlo lako još uvijek mogao ili biti slobodan čovjek ili umrijeti na slobodi. 

Putem od Sarajeva do Beograda vrlo brzo postane očigledno da je pored Bosne i Hercegovine, najveća žrtva ratova koje je Srbija povela protiv bliskih južnoslavenskih naroda – sama Srbija. Uništavanje, sistemska i masovna ubistva nisu bila neizbježna i možda bi ih neke odgovornije elite i spriječile ili zaustavile. Danas su i Srbija i Bosna izmrcvarene, jaz između njih dubok i skoro nepremostiv. 

Naš prvi susret u Beogradu bio je sa Jelenom Milić, direktoricom tamošnjeg Centra za euroatlantske studije, kojoj je nedavno zbog prijetnji dodijeljena policijska zaštita. Eksplicitne prijetnje nasiljem su prestale, ali se pritisak nastavio: ona je jedini glas za članstvo Srbije u NATO i jedina koja vrlo artikulisano govori o tome u kojoj je mjeri Srbija postala ruska kolonija na Balkanu. Malo je takvih ostalo: staviti porodicu na crtu zbog uvjerenja da je pravac u kojem zemlja ide pogrešan zahtijeva ozbiljnu dosljednost. Jedan od neizbježnih zaključaka našeg razgovora jeste da nijedan uistinu prozapadno orijentisani političar u Srbiji nije imao ovakvu podršku, niti prihvatanje u zemljama EU, odnosno SAD-u kao Aleksandar Vučić.

Tek ulaskom u Srbiju je također očigledno da je Vučić političar potemkinovskog tipa. Skalamerija koju je izgradio oko svoje lične vladavine zapravo i nema suštinu: cijelo društvo i cijela zemlja postali su PR operacija. Proceduru je zamijenila izjava, zakone su zamijenile konferencije za štampu.Njegov režim se zasniva na sposobnosti da kontinuirano proizvodi paralelnu stvarnost i on to čini uspješnije nego bilo koji drugi političar na Balkanu. Nikakve ideologije nema iza toga: to je catch-all autoritarizam koji je u Evropi najbliži putinizmu.
Drugi problem s Vučićem je što on nije antifašista. Njegov odnos prema narodno-oslobodilačkoj borbi je u najmanju ruku dvosmislen i to je prava mjera njegovih vrijednosti. Nije moguće biti partizan i četnik u isto vrijeme.

Kada smo stigli u Dom omladine, prema IPSOS-ovim izlaznim anketama LDP se zajedno sa SDS-om Borisa Tadića i Ligom socijaldemokrata Vojvodine borio oko cenzusa. Bili su čas na pet posto, čas ispod i atmosfera je u press centru bila prilično čudna. Ne utučena, jer LDP je protekle dvije godine proveo izvan parlamenta tako da je svima bilo jasno da je pobjeda ulazak u parlament, ali bez entuzijazma. Za stolom skroz desno sjedile su perjanice srbijanskog liberalizma, među njima i Latinka Perović. Ako ćemo tražiti neke od uzroka krvavog raspada Jugoslavije onda su oni u sječi srbijanskih liberala, Latinke Perović i Marka Nikezića, koju je predvodio Dragoljub Marković. Razgovarao sam nekih pola sata s njom i moram priznati da sam imao blagu tremu: kao da sam razgovarao sa jednim rukavcem istorije. Latinka Perović je danas stara, ali je neobično važno da je barem u jednom trenutku bila u stanju da iznese svoju viziju Srbije, normalne zemlje, okrenute i posvećene sebi, a ne političkog projekta u stalnom kretanju koji nikada nije razumio niti gdje se nalaze njene granice.

Ponoć se počela primicati i zvaničnici LDP-a koji su uglavnom u žurbi prolazili kroz press-centar nisu davali nikakve ili barem jasne odgovore na pitanja koja smo imali. Reuf i ja smo se sumnjičavo gledali: sve je ličilo na krah i izgledalo je kao da će liberali i po drugi put zaredom ostati ispod izbornog praga. Počeli smo se pozdravljati i spremati da krenemo kući kada su u salu stigli Jovanović i Boris Tadić. Malo ko je propustio takvu i toliku šansu da ne samo Srbiju nego i cijelu bivšu Jugoslaviju nepovratno pokrene u pravom smjeru kao Boris Tadić. Ali, u vrijeme kada je trebalo donositi teške i važne odluke on nije smio biti ništa više nego sin svog oca. To što je glavni tok srbijanske politike danas desnije nego što je bio čak – barem nominalno – i za vrijeme Slobodana Miloševića ide na Tadićevu dušu. Naš razgovor sa Jovanovićem poslije konferencije za štampu bio je kratak, isprekidan i završio je sa prilično gorkim ukusom u ustima. Otišli smo odatle uvjereni da LDP nije prešao prag. Sjedili smo još dva sata kod kuće, do duboko iza ponoći u nadi da ćemo čuti vijesti da su ipak prošli. Kada je i to postalo besmisleno otišli smo spavati. Ujutro, kada smo se probudili, LDP je bio na 4,98. Dva sata kasnije – 5,03. Kakva je takva je, daj šta daš, ipak je, negdje na nekom nivou –pobjeda. Da sam na mjestu Čedomira Jovanovića znam šta bih radio. Šta će on uraditi sa novom šansom za liberalizam u Srbiji, vjerovatno u ovom trenutku ne zna ni on sam. Ali prilika kakvu je dobio rijetko se dobija drugi put. 

Kada se spusti prašina vrlo lako se može ispostaviti da je Vučić, iako sada izgleda jače nego što je izgledao, dugoročno napravio grešku raspisujući ove izbore. Prije svega, u parlament su ušli, odnosno u život se vratila trojica ljudi koji su do jučer bili otpisani: Vojislav Šešelj koji će Vučiću predstavljati ozbiljan problem sa stanovišta njegove desničarske legitimacije, odnosno Saša Radulović i Čedomir Jovanović. Usto, u srbijanski parlament je ušla i koalicija DSS-Dveri čija je politika otvoreno proruska. Nije moguće naći većinu da obori Vučića, ali koalicija okupljena oko naprednjaka ima 27 mandata manje nego što je imala prije izbora.

Ishod izbora u Srbiji vratio mi je optimizam i blagu vjeru u našu zemlju. Uloga ljudi, pojedinačnih ličnosti u istoriji je potcijenjena. A zapravo, vrlo često može biti ključna. Stanje u kojem se nalazi BiH proizlazi iz toga što se naša ideja – ideja građanske Bosne i Hercegovine – u dva važna trenutka bila u rukama pogrešnih ljudi: jednog bez karaktera - Zlatka Lagumdžije i drugog bez pameti - Željka Komšića. Mi danas živimo ovako zato što je Lagumdžija u jednom trenutku odlučio da je važnije da on bude ministar vanjskih poslova, nego hoće li se ustašofilski hercegovački separatizam vratiti u život. Komšića su pak vrlo jeftino podveli Bakiru Izetbegoviću da bi potom napustio bojno polje omogućujući SDA-u da bez borbe uzme sve i za trista hiljada dobije moći i vlasti za milion glasova.

U tom smislu je Jovanovićeva odluka da ostane u borbi i da se nastavi boriti instruktivna i ilustrativna. Nemam nikakvih iluzija ni o njemu, ali svaki je čovjek i svaka ideja živa dotle dok se bori i dok se za nju ima neko boriti.