GDJE SU I ŠTA RADE DANAS: Djeca iz filma 'Vlak u snijegu' (1976)

Vlak u snijegu je jugoslovenski dugometražni dečiji film iz 1976. godine.

Film se snimao od 1973. do 1976. godine. Većina glumaca u filmu bila su djeca iz područne škole u Cigleni, koja je tada bila dio Osnovne škole "Dr. Franko Winter" u Bjelovaru (danas Prva osnovna škola Bjelovar). Premijerno je prikazan u Bjelovaru 1976. godine. Iste godine prikazan je na Šibenskom dječijem festivalu i na Filmskom festivalu u Puli, gdje je osvojio nagradu publike "Jelen". Ujedno je to bio i prvi film za djecu koji je osvojio ovu nagradu. Prikazivan je i u inostranstvu u i to u 27 država.

Film je snimljen prema istoimenoj knjizi Mate Lovraka koje će se nekadašnji osnovci sjetiti i kao svoje školske lektire.

Prve scene su snimane u zagrebačkom Zoološkom vrtu, tokom zime 1973. godine. Međutim, glavnina filma je snimljena na željezničkoj pruzi Bjelovar – Kloštar Podravski u selu Grgincu, te u selu Tomašu nedaleko od Bjelovara. Na pruzi u Grgincu snimljena je i najpoznatija scena u kojoj vlak dolazi u snježni smet koji ga zaustavlja, a koji na kraju probijaju složne male dječije ruke. Po toj istoj pruzi danas vozi vlak "Mato Lovrak" nazvan po autoru ekraniziranog romana.

U Tomašu su snimljene scene u središtu sela i u osnovnoj školi koja je tada bila područna škola Osnovne škole "Milan Bakić-Baja", a danas je to područna škola "II. osnovne škole" u Bjelovaru. Osim na tim lokacijama film je sniman i u Zagrebu na željezničkom Glavnom kolodvoru, Dolcu, uspinjači, Hrvatskom narodnom kazalištu i Tiskari, te na željezničkoj stanici u Rovišću. Režirao ga je Mate Relja, koji je ujedno modificirajući roman i napisao scenario.

Glavne uloge odglumili su Slavko Štimac (kao Ljuban) i dvoje Bjelovarčana – Gordana Inkret udana Subotičanec (Draga) i Željko Malčić (Pero).

Gordana Subotičanec koja je u filmu glumila Dragu, glavni ženski lik, prisjeća se tih dana. "Jednog dana došli su u naš razred da bi odabrali neku od nas djevojčica za ulogu Drage", priča Gordana koja je u to vrijeme pohađala treći razred u područnoj školi u Novim Plavnicama Osnovne škole "Dr. Franko Winter" iz Bjelovara. "Glumci za sve uloge su bili već izabrani, osim za ulogu djevojčice Drage. Curica koja je trebala glumiti Dragu morala je imati dugu plavu kosu isprepletenu u kečke i plave oči. Bitna je bila i visina, jer je glavnog lika glumio Slavko Štimac. On je bio dosta niži od ostalih. Zato su htjeli da curica ne bude viša od njega. Budući da je većina curica u to vrijeme imala kratku kosu, kada su došli u naš razred primijetili su da ja odgovaram traženom opisu. Pozvali su me na pokusno snimanje s još pedesetak curica. Pred kamerama sam se snašla bolje od ostalih, te su mi rekli da sam dobila jednu od glavnih uloga u filmu. Kad sam došla doma, moji mi nisu vjerovali. Mislili su da sve izmišljam... da imam bujnu maštu. Stoga sam se morala vratiti u školu i pozvati ljude iz filmske ekipe da dođu kod mene doma, kako bi osobno rekli mojima da ću ja zaista sudjelovati u filmu. Nakon toga dobili smo ugovore koje smo potpisali. Eto, svoj pri ugovor sam potpisala s devet godina."

Snimanje filma je trajalo tri godine i, kako kaže Gordana, iako su stalno snimali i gotovo tri godine nisu bili na nastavi, nisu imali nikakvu poštedu od učenja. "Naprotiv", pojasnila je ona,"morali smo između uvježbavanja uloga, koje smo uvježbavali netom prije snimanja, učiti i pripremati se za ispite koje smo redovno polagali kao da smo i pratili nastavu."

Gordana, koja je danas domaćica i majka četvero djece, tih se vremena snimanja prisjeća s velikom radošću: "Nakon skoro 40 godina, kad se vratim unazad, mogu reći da mi je to bilo lijepo iskustvo. Bilo je to druženje koje ću pamtiti cijeli život. Na kraju snimanja filma svi smo se rasplakali! Svi od redatelja do glumaca, jer smo živjeli kao jedna obitelj. Jako lijepo iskustvo, koje se događa jedanput u životu nekog djeteta i to pogotovo u filmu koji je toliko prihvaćen i kod nas i u inozemstvu, koji nije izblijedio nakon svih tih godina".

Željko Malčić, koji je prije svoje uloge života glumio u nekoliko dječijih igrokaza, takođe se rado u mislima vratio u vrijeme snimanja "Vlaka u snijegu". "Kao dijete išao sam u područnu školu u Cigleni koja je bila dio Osnovne škole 'Milan Bakić-Baja', tada u peti razred i imao sam 12 godina. Došli su neki stričeki i rekli su da će snimati film prema romanu Mate Lovraka 'Vlak u snijegu'. Birali su djecu za glumce i među ostalima izabrali i mene. Ustvari mene su izabrali zadnjega. Nakon toga dali su nam neki tekst da čitamo ... Ne sjećam se točno, ali mislim da je bila pjesmica 'Tri mesara buhu klala'. Nakon što sam pročitao tekst rekli su mi da ću ići u Zagreb na probno snimanje. Na tom snimanju bilo je podosta kandidata, a između njih su odabrali mene za ulogu Pere. Najviše djece glumaca u filmu je bilo iz Ciglene."

Željko je završio srednju policijsku školu i cijeli svoj dosadašnji radni vijek je proveo u policiji. Uloga Pere je Željka obilježila za čitav život. "Od uloge ostao sam Pero i u privatnom životu, tako da me skoro svi, prijatelji, kolege s posla, znanci i poznanici, oslovljavaju s Pero."

Još uvijek je u kontaktu s prijateljima sa snimanja i o tome vrlo rado pripovjeda: "Ja sam dijete ovoga kraja, a i djeca koja su glumila u filmu su većinom iz ovoga kraja. S nekima od njih sam išao i u istu školu. Tako da se uvijek rado sretnemo i popričamo te popijemo piće."

Posljednji puta se razred iz filma okupio na 30. godišnjicu završetka snimanja filma, i to baš u Velikom Grđevcu na Lovrakovim danima. Gordana i Željko se nadaju da će se razred, iako ne cijeli jer su neki nažalost i pokojni, okupiti na istom mjestu na 40. godišnjicu završetka snimanja filma.

Slavko Štimac o "Vlaku u snijegu" i drugim dječijim filmovima u kojima je glumio kaže: "Očigledno da imaju neku vrijednost. Meni je jako drago da je to aktuelno. To je samo dokaz o kvalitetu tih filmova. To što se stari filmovi gledaju, znači da ipak postoji potreba za drugačijim sadržajima. Sve je neki život od danas do sutra, kao – evo, sad će biti bolje, sad je opet lošije."

“Danas kad razmišljam srećan sam zbog toga što sam uspeo da se savladam, da ne trčim za slavom. U tom smislu, glavni oslonac mi je bila porodica. Mnogo sam razmišljao o tome ... Svoje roditelje, recimo, nikada nisam video da se svađaju; nikada u kući nisam čuo psovku. I to je, verujem, bio odličan osnov da ostanem emotivno stabilan bez obzira što nisam imao normalno detinjstvo. Taj mi je oslonac, siguran sam, i kasnije pomogao da kroz život koračam bistre glave”.

Slavko je oženjen i sa suprugom, slikarkom Vesnom Golubović, živi u Beogradu. Imaju sina koji je postdiplomac u Berlinu.

Jedna od zanimljivosti sa snimanja filma jeste i činjenica da gotovo cijelo vrijeme snimanja nije bilo snijega, iako su temperature bile vrlo niske. Budući da je snijeg u romanu i filmu jedan od ključnih elemenata, filmska ekipa je donijela snježni top sa slovenačke Planice kako bi proizveli umjetni snijeg. Tako su mještani Bjelovara, Grginca i okolnih sela imali priliku čuditi se i diviti napravi i umjetnom snijegu koje do tada nisu vidjeli. Bila je to prava atrakcija. No, zadnje godine snimanja je ipak zapadao snijeg, tako da su neke scene snimljene ponovo na pravom snijegu.

Jedna zanimljiva lokacija koja je vezana za ovaj film je i mjesto Veliki Grđevac, nedaleko od Bjelovara uz cestu prema Daruvaru, koje je i rodno selo Mate Lovraka. Jedna od lokacija koja se tu nalazi je "Centar Mate Lovraka".

U Centru se nalaze vodenica iz romana iz filma "Družba Pere Kvržice" te kompozicija sa vagonima i lokomotivom iz filma "Vlak u snijegu".