Zašto žene nose zaručnički prsten

Tradicija zaručničkih prstenova se čini stara koliko i sama institucija braka, ali zapravo to nije tako. Ne tako davno, drugi znakovi ljubavi i pažnje su služili kao simbol obećanja za vječnost.

Tokom 1800., u Americi je postojao običaj poklanjanja naprstka; nakon vjenčanja, vrh naprstka bio bi odrezan kako bi se stvorio prsten. Tokom jednog od običaja u Engleskoj mladenci su trebali slomiti komad zlata ili srebra u dva dijela, jedan za svakog partnera nakog čega bi pili čašu vina kako bi ozvaniči zaruke.

Historija zaručničkog prstena je počela u Rimu 13. stoljeća, kada su hrišćani usvojili tu tradiciju nakon što je Papa Innocent III proglasio je obavezno razdoblje čekanja između vjeridbe i braka. Tadašnji prsten je bio od jednostavnog željeza, a kasnije od zlata. Običaj nošenja ovog prstena na lijevoj ruci navodno dolazi još od grčkog i rimskog uvjerenje da postoji posebna vena, "Vena Amoris," koja ide direktno od domalog prsta u srce.

Što se tiče dijamanata oni su tek kasnije dodani. 1477. godine nadvojvoda Austrije Maximillian je bio prvi čovjek koji je predstavio svoju buduću mladu sa dijamantima. Ovo sjajno kamenje nije postalo popularno do 1930-ih, jer je tada De Beers manipuliso ponudama i potražnjom nakon što su otkriveni veliki rudnici dijamanata u Južnoj Africi krajem 19. stoljeća. 

"Samo održavanjem uvjerenja da su dijamanti oskudni i sami po sebi vrijedni mogla su se zaštititi ulaganja i cijene dijamanata", piše Uri Friedman. 

U kasnim 1940-ih, Ayer agencija za reklamu objavila je poznati slogan, "A Diamond is Forever", što u prevodu znači ''Dijamanti su zauvijek.'' U toj reklamnoj kampanji ohrabrili su potrošače da gledaju dijamantno prstenje kao porodično blago koje će uvijek biti tu.

Dakle, to je to, tu je odgovor: Da naši djedovi i nane nisu vjerovali reklami, mogle smo se i danas šetati sa naprstkom.