'Nema ovdje samosažaljenja, samo mržnja prema samome sebi, beskorisnom i nezahvalnom stvoru'
Imam trideset i kusur godina i još uvijek nisam završio fakultet. Jest fakultet duži, ali nije nikakvo opravdanje. Osjećam grižu savesti zbog toga što sam još uvijek na grbači roditeljima, ne radim i ne zarađujem, pa nigdje ne izlazim, što zbog toga što stalno mislim na to što bi trebalo da radim, što zbog toga što neću da i na izlaske trošim novac svojih roditelja. Sjedim kod kuće i spucam dan na sve sem na učenje. Ne viđam se ni sa prijateljima tako često kao ranije. Kažnjavam sebe ostajući kod kuće, pa samim tim nemam ni priliku da upoznam nekog novog. Nisam imao vezu od 2004e. Naglašavam, vezu. Išao sam u vojsku, misleći da će to malo da me trgne. I ništa. Osjećam se kao najbeskorisnije stvorenje na planeti. Pomislim često da bi mi bilo lakše da nemam nikoga, pa da završim sa sobom. Ali bi mi bilo žao porodice, da žale za budalom, nisu oni krivi što sam ja neodgovoran i idem linijom manjeg otpora. I da ne bude zabune, nema ovdje samosažaljenja. Samo mržnja prema samome sebi, beskorisnom i nezahvalnom stvoru.
