"Prije malo više od pola godine došla sam u Austriju na master"

Prije malo više od pola godine došla sam u Austriju na master. Iza sebe sam ostavila porodicu, prijatelje, a sa sobom ponijela želju za radom i uspjehom, nadu u bolje sutra za mene i moje najdraže, optimizam, pozitivnu energiju. Samo onaj ko je uradio isto što i ja može da razumije šta znači doći sam u mjesto gdje ne poznaješ nikog, gledati kroz prozor autobusa koji odlazi mamu i tatu kako plaču ali te svejedno puštaju da odeš zajedno s tim autobusom jer je to jedini put u kome oni vide tvoj izlaz iz situacije u kojoj se svi nalaze. Prijatelji kažu "Blago tebi", porodica kaže "Bori se, proći će", mozak kaže "To je za dobro svih vas"... a srce, srce vene. Ono čezne svakog dana za toplim zagrljajem, za istinskim osmjehom, za smijehom koji liječi sve, za maminim vrućim hljebom, njenim teplim očima, za jutarnjom kafom koju piješ sa sestrom. Onda se pitaš da li vrijedi ovo sve, da li je ovo stvarno za nečije dobro. Voljela bih bar parče svega toga, bar zagrljaj koji kaže, proći će, ja sam tu.