Bh. poljoprivreda i Evropska unija

U državama Evropske unije za jednu se kravu dnevno iz proračuna izdvaja 2,2 američkih dolara. To je znatno veći iznos od ukupne sume koju za cijeli život potroši čak polovina svjetske populacije. Ovaj podatak je najslikovitiji primjer koliko se u razvijenim zemljama izdvaja za poljoprivredu kao jednu od najperspektivnijih privrednih grana. Poljoprivreda predstavlja mnogo više od same proizvodnje i trgovine hranom. Za evropske poljoprivrednike, to je stil života, bez obzira na visoke kriterije i pravila. To znači, proizvodnja vrhunske i zdravstveno ispravne hrane jer prosječan evropski poreski obveznik ne razbacuje vlastiti novac. Više od 40% ukupnog evropskog proračuna usmjerava se za poljoprivredu i ruralni razvoj. U naredne četiri godine, direktnim plaćanjima, za svoje politike razvoja, farmeri u EU će dobiti čak 278 milijardi eura. 

Analitičari ovakvu politiku ne svrstavaju u “med i mlijeko” i zaista postoji mnogo činjenica koje evropskoj administraciji zadaju ozbiljne glavobolje. Zato poljoprivredna politika i spada u najkontroverznije evropske politike. Područje poljoprivrede u EU obuhvaćeno je brojnim regulativama koje se moraju direktno primijeniti iz evropskog zakonodavstva, a njihova ispravna administrativna primjena naziva se Zajednička poljoprivredna politika (ZPP). Inicijalno je dogovorena 1957. godine, a počela se primjenjivati pet godina kasnije. U hodu su se događale intervencije koje je Unija primjenjivala u otkupu proizvoda s farmi kada su tržišne cijene padale ispod dogovorenog nivoa. Godinama se ZPP održavala s ciljem povećanja proizvodnje hrane i osiguranja snabdijevanja tokom Hladnog rata. U međuvremenu, ciljevi su mijenjani i uspostavljani su viši standardi. Tako se i stiglo do današnje prakse gdje država štiti poljoprivredu na način kontrole cijena i nivoa proizvodnje, te istovremeno subvencionira održivost ruralnih zajednica i prostora. Bilo je više pokušaja reformi ZPP i slobodno možemo konstatirati da su one bile polovične jer je veoma malo urađeno u smanjenju troškova ove politike. Sve je to i dalje podgrijavalo kontroverze, primarno zbog ogromnih troškova koje ona čini u cjelokupnom EU budžetu, ali i zbog visokoprotektivne slike evropskih poljoprivrednika, u očima konkurenata izvan zemalja EU. 

Protivnici zajedničke poljoprivredne politike ukazuju na to da ona predstavlja bespotrebno bacanje novca jer zanemaruje principe ponude i potražnje, te dovodi do prekomjerne proizvodnje čija je posljedica stvaranje ogromnih zaliha hrane koje se naknadno uništavaju ili plasiraju u druge zemlje, posebno ka zemljama u razvoju, što ugrožava opstanak porodica koje žive od svojih malih farmi. Istovremeno, ZPP-u se godinama prigovara da štiti male farmere i ruralni način života, ali to je zapravo mit. Zašto? Opet, neumoljiva statistika. Farmeri predstavljaju manje od 5% stanovništva i doprinose 1,6% bruto nacionalnog dohotka Unije. Istovremeno, kao što smo se uvjerili, oni dobivaju više od 40% ukupnog budžeta, a 80 posto od tog iznosa ide za četvrtinu farmi u EU.

S druge strane, zagovarači ZPP, mahom lobiji politički moćnih udruženja poljoprivrednika, smatraju da takva politika održava evropsku stabilnost u hrani te da bi su suprotnom Evropljani bili ovisni od fluktuirajućeg uvoza. Prema tim stajalištima, ZPP farmerima nudi stabilnost i neovisnost od tržišnih pravila, s mogućnošću da višak novca investiraju u unapređenje proizvodnje, sigurnost hrane i zaštitu okoliša. 

No, evropskim farmerima je sve to nedovoljno. Rastuće je njihovo nezadovoljstvo i nemaju objašnjenje za politička potkusurivanja koja u globalnom svijetu nameće Rusija uvođenjem embarga na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz EU. Zabrana je rezultirala padom vrijednosti otkupnih cijena, ponajviše mlijeka i svinjskog mesa. Svemu je doprinijela i odluka o ukidanju ograničenja u proizvodnji mlijeka (tzv. mliječna kvota). Nakon trideset godina održavanja, mliječne kvote su ukinute u aprilu 2015. godine, a cijene mlijeka su već godinu ranije počele padati s 0,40 na 0,30 eura po litru, naprimjer u Francuskoj, pa sve do 0,21 eura u baltičkim zemljama. 

Ukupna trgovinska razmjena od 226 milijardi eura u 2014. godini čini EU i dalje najznačajnijim svjetskim tržištem poljoprivrednim proizvodima. Međutim, iako je trgovinska liberalizacija i pristup tržištima stalna tema brojnih globalnih i bilateralnih razgovora i sporazuma, poljoprivredni proizvodi porijeklom iz drugih zemalja veoma teško i sporo dospijevaju u evropske trgovine. Dodamo li tome da je sistem uzajamne podrške iznimno skup, evropskog farmera našeg doba, uz sve virusne bolesti i beskrupulozne trgovce, jednako brine i nepredvidiva ruska politika.

Bosna i Hercegovina je u skladu s odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) otvorila svoje tržište proizvodima porijeklom iz EU. Poučeni ranijim negativnim posljedicama koje su uzrokovali bilateralni trgovački ugovori i CEFTA sporazum na poljoprivrednu proizvodnju, bh. pregovarački tim uspio je očuvati posebnosti za određene poljoprivredne proizvode (žive životinje, pileće meso, ribu, mlijeko, med…). Radi se o ukupno petnaestak grupa proizvoda, što predstavlja manje od 3% ukupnog broja svih proizvoda koje obuhvaća carinska tarifa u BiH. EU je tokom pregovora SPP-a prihvatila obrazloženje visokog procenta ruralnog stanovništava u BiH gdje je 17 posto ljudi zaposleno u poljoprivredi za razliku od 5 posto EU prosjeka. Procjenjuje se da čak 28 posto od ukupnog broja domaćinstava u BiH na neki način živi od poljoprivrede. 

Ovakve odredbe trgovinskog dijela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dale su šansu poljoprivrednoj proizvodnji u BiH da se oporavi od bespoštedne liberalizacije kojoj je bila izložena dugi niz godina, odnosno da omogući konkurentnost naših proizvoda prije svega na domaćem tržištu kroz održavanje sistema carina na uvoz proizvoda porijeklom iz EU. 

Kao potpisnice CEFTA sporazuma, BiH i Hrvatska uživale su međusobno odobreni povlašteni tretman za robe koje su imale nacionalna porijekla, a u konačnici uvoz iz Hrvatske činio je 60 posto ukupnog uvoza registrovanog s područja slobodne trgovine obuhvaćenog CEFTA sporazumom, dok je istovremeno BiH u Republiku Hrvatsku izvozila oko 40 posto. Međutim, ulaskom Hrvatske u EU, pravila trgovinskog ponašanja regulisana CEFTA sporazumom prestala su važiti i slijedom SPP-a, Hrvatska je kao nova članica EU preuzela trgovinski režim koji je ranije dogovoren s preostalih 27 članica EU. Problem je nastao u tumačenju principa tzv. tradicionalne trgovine, prema kojem bi povlastice koje je hrvatska poljoprivreda ostvarivala u bescarinskoj trgovini s BiH kroz CEFTA sporazum trebalo da se ugrade u adaptaciju samog SSP-a te da se to primijeni i na sve ostale zemlje članice EU. Praktično, u sadašnjim pregovorima u kojim se, s jedne strane, BiH bori da zadrži carinsku zaštitu za određene poljoprivredne proizvode iz Evrope, a EU i njena najzainteresiranija članica Hrvatska, žele ukinuti carinske barijere, ustvari leži rješenje budućnosti i opstanka bosanskohercegovačkog farmera. 

TEKST PREUZET IZ MARTOVNSKOG IZDANJA MAGAZINA „PRIZMA“