Zavodi za djecu sa mentalnim poteškoćama u BiH potpuno neuslovni za život

U Bosni i Hercegovini ne postoji jasan podatak o broju osoba koje imaju određene intelektualne poteškoće. U Federaciji BiH, samo u Zavodima za zbrinjavanje, smješteno je oko 2000 osoba s intelektualnim poteškoćama, a procjenjuje se da ih u Federaciji ukupno ima preko 14,000. Prema izvještaju ombudsmena stanje u ovim zavodima nije zadovoljavajuće, a smještajni kapaciteti su skoro duplo premašeni. Zavodi su postali toliko prenatrpani, da su, prema ombudsmenu, neuslovni za život. Bosna i Hercegovina potpisnica je UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i kao takva obvezala se da će poštivati prava i slobode osoba s invaliditetom zagarantovana ovom konvencijom, pa tako i pravo da osobe s intelektualnim poteškoćama, koje su u potpunosti funkcionalni članovi društva, biraju same mjesto stanovanja.

Slika 1. Konvencija koju je potpisala i BiH

Iako je vid življenja u lokalnoj zajednici, van institucija, prenatrpanih zavoda i domova omogućen i zakonom, u BiH je praksa drugačija. Postoje samo tri zajednice koje osiguravaju ovakav vid življenja u Sarajevu, te dvije u Bosanskom Petrovcu. Najčešće, osobe s intelektualnim poteškoćama, unatoč zakonu i međunarodnim konvencijama koje im omogućavaju pravo izbora, završavaju u jednom od zavoda za zbrinjavanje, a nerijetko i u staračkim domovima širom BiH. Država izdvaja 800 do 1500 KM mjesečno za osobe s intelektualnim poteškoćama i ti novci se većinom troše u zavodima, a bili bi sasvim dostatni da osobe s intelektualnim teškoćama mogu živjeti uključene u zajednicu, u vlastitom aranžmanu smještaja, pa čak i uz profesionalnog asistenta. Ako uzmemo u obzir da je više od 2000 osoba smješteno u zavodima samo u Federaciji BiH i tu cifru pomnožimo s prosječnim mjesečnim izdvajanjima po osobi, možemo zaključiti da se na mjesečnom nivou za socijalnu skrb osoba s intelektualnim teškoćama troši ogromna svota novca. 

Iskustva Harisa Haverića, iz organizacije SUMERO, koja se bavi ovom tematikom, ukazuju da država pokušava izbjeći rješavanje ovog problema uz izgovore da nema zakona ili sredstava koji bi omogućili vid življenja na kakav osobe s intelektualnim teškoćama imaju pravo. U SUMERO-u su uradili i analize koje potvrđuju da je vid življenja u lokalnoj zajednici u skladu sa zakonom i da se osobama s intelektualnim poteškoćama koje su sposobne same živjeti u lokalnoj zajednici ne bi smjelo onemogućivati ili ograničavati to njihovo pravo.  S druge strane Haris ističe kako je državi potrebno puno više novca da bi organizirala smještaj ovim osobama u zavodima, nego da one žive u uključene u lokalnu zajednicu, u vlastitim ili organiziranim smještajima. Uz ista, ili čak manja izdvajanja, osobe s intelektualnim poteškoćama mogle bi u potpunosti biti uključene u lokalnu zajednicu, a time bi se riješilo i pitanje prenapučenih zavoda i neuslovnog življenja u zavodima. Evidentno je da život u zavodima na neki način odgovara vlastima, jer je osobama s blažim intelektualnim teškoćama teško ostvariti doprinose koje država izdvaja van zavoda, iako im svi zakoni to omogućuju.

Iako se korupcija evidentno lomi i preko leđa osoba s intelektualnim poteškoćama, nisu sve vlasti u BiH korumpirane. Primjer iz Bosanskog Petrovca daje dodatnu nadu da bi program življenja koji pokušava uspostaviti SUMERO mogao postati prioritet kada je u pitanju podrška osobama s invaliditetom i poteškoćama. U centru za socijalni rad općine Bosanski Petrovac smatraju da je obaveza svakog centra da ponudi najboljji mogući smještaj svojim štićenicima. Upravo su zbog toga oni prvi koji su krenuli u proces deinstitucionalizacije i do sada imaju samo najbolje komentare na ovaj vid podrške osobama s intelektualnim poteškoćama, ali i drugim osobama s invaliditetom. Oni su uspjeli organizirati dvije stambene zajednice u svojoj općini i omogućiti 6 ljudi s intelektualnim poteškoćama uključenje u zajednicu i ostvarivanje svih njihovih prava. Senad Husetić, direktor Centra za socijalni rad Bosanski Petrovac potvrđuje nam kako je ovakav vid življenja prije svega humaniji, a i mnogo jeftiniji od onoga koji se u BiH organizira u zavodima. Prema Senadovim riječima ovo ipak nije priča koja se uspostavlja zbog uštede ili zbog novca, već zbog humanosti i omogućivanja ostvarivanja prava i sloboda svim osobama podjednako.

Slika 2. Mjesečna izdvajanja iz budžeta za zavode u BiH. Izvor: Analiza implementacije UN konvencije u BiH - SUMERO.ba

Prema slici i podacima na njoj, 15,417,186 KM izdvaja se na godišnjem nivou za podršku osobama s intelektualnim poteškoćama. Argument kako ne postoji novac da bi se prestala kršiti prava osoba s intelektualnim poteškoćama je pobijen. Unatoč svim zakonima koji omogućavaju uspostavljanje oblika života u zajednici za osobe s invaliditetom, osobe koje se bave ovom tematikom, kao i same osobe s intelektualnim poteškoćama, konstantno nailaze na odbijanje od vlasti i onemogućavanje uspostavljanja onoga za šta već postoji ogromna svota novca, kao i zakonska podrška. Iako je primjer Bosanskog Petrovca pokazao da su neke vlasti spremne podržati proces deinstitucionalizacije, primjeri iz ostatka države ukazuju na to da nekima ovaj proces očito još ne odgovara, te da unatoč zakonima koji omogućuju proces deinstitucionalizacije, mnoge osobe nisu u mogućnosti ostvariti svoja prava.