Intervju sa Nerminom Mandžuka: Nošenje hidžaba nije smetnja za ženin doprinos familiji i društvu

U dalekoj Norveškoj u Općini Orkdal razgovarali smo sa Nerminom Mandžuka, ženom koja je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, pokrivena, majka tri sina, dva studenta medicine i jednog srednjoškolca, supruga uglednog doktora, žena koja je specijalizirala rane na norveškom univerzitetu, zdravstvena radnica, predavač norveškim srednjoškolcima i studentima o Islamu i hadžinica. 

Novi.ba: Možete li našim čitaocima reći kako ste došli u Norvešku i kada?
U Norvešku sam došla  kao i većina  Bosanaca u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine. Tačnije rečeno u ljeto 1993. Došla  sam sa  dvoje male djece i mužem. U Norveškoj nam se rodilo treće dijete. Napuštanje Bosne nam je teško palo i želja da se vratimo je još uvije prisutna. U početku nam je privikavanje na zemlju i sistem uzimao puno energije, što je naravno bilo teško. Osjećali smo kao veliki gubitak napuštanje domovine i svojih najmilijih.

Novi.ba: U Norveškoj ste se i školovali, šta je bio Vaš motiv da nakon duže pauze nastavite svoje školovanje?
Odmah na početku našeg boravka donijela sam nijet da nastavim sa školovanjem,jer sam uvidjela da Norveška pruža za to dobre uvjete ali treba volja i kvalifikacije kao i za sve ostalo u životu. Ja sam u Bosni završila srednju elektrotehničku školu, a  ovdje u Norveškoj višu medicinsku. Mislim da je rat učinio neke promijene u meni i odabir medicinske škole dobro odgovara mojoj prirodi, gdje rad sa ljudima ima centralnu ulogu.

Novi.ba: Vi nosite hidžab, kako je biti žena muslimanka sa hidžabom u Norveškoj?
Generalno gledajući  Norveška ne stvara nikakve probleme  kada je u pitanju nošenje hidžaba. Ja govorim u svoje ime i iz svoga iskustva. Po dolasku u Norvešku ja nisam nosila hidžab iako sam u to vrijeme već počela da sa punim entuzijazmom učim o Islamu i razvijam već postojeće znanje. Pokrila sam se nakon nekoliko godina, tačnije rečeno 2003. godine, na polovici mog studija. Pošto živimo u ne tako velikoj općini, ca. 12 000 stanovnika, većina mojih susjeda i prijatelja su me već poznavali kao muslimanku koja ne nosi hidžab. Onoga momenta kada sam se pokrila nikad nisam primjetila neko negodovanje ili doživjela neumjesne primjedbe. Znate Norvežani su ljudi koji već u osnovnoj školi uče o svim religijama pa i o Islamu i znaju već unaprijed da je ženi muslimanki obaveza tj. farz nositi hidžab. U dodatku Norveška ima već puno doseljenika iz drugih zemalja gdje mnoge žene već nose hidžab, tako da pokrivanje žene nije nepoznanica. Ljudima uvijek treba sve na lijep i human način odgovoriti jer ima ljudi koji naravno ne poznaju dovoljno Islam osim putem medija. Upravo mi žene koje nosimo hidžab smo najbolji primjer da razuvjerimo ljude koji imaju predrasude te da pokažemo da žena u Islamu ima visoko cijenjeno mjesto i da je hidžab čini i slobodnom i jakom. Nošenje hidžaba nije i ne treba da bude nikakva smetnja za ženin doprinos prvensteno u familiji a i u društvu gdje živi. 

Novi.ba: Često držite predavanja o islamu studentima i srednjoškolcima, otkud ideja za ovu aktivnost i koja su najčešća pitanja na Vašim predavanjima?
Znate, za to je zapravo zaslužan moj nastariji sin jer je on prvi pozvan da svojim drugovima na jednom času religije ispriča sta je Hadž i kako se  Hadž obavlja. Pošto je on išao na hadž, profesorica je iskoristila priliku da on direktno opiše svoj doživljaj hadža. Nakon čega sam ja nastavila po želji škole da držim i proširim obim predavanja o Islamu. Također, moj prvi susjed je žena Norvežanka  koja radi u srednjoj školi kao profeser za religije. Često puta upita za moje mišljenje  ako je nesigurna u nekim pitanjima o Islamu. I ona je takođe  bila inicijator pozivu da se učenicima u završnom razredu srednje škole održi dvosatno predavanje generalno o Islamu sa mogućnosti postavljanja pitanja od strane učenika. Zaista je divno mladim ljudima pričati o Islamu jer reflektiraju na ono o čemu im se priča. Pitanja koja oni postavljaju često idu u smjeru sta znači praktikovati Islam. Jer znate, Norvežani kada pričaju o vjeri, u ovom slučaju Islamu, onda te mogu upitati :” Da li si ti prakticirajući musliman?”, što znači pridržavaš li se pravila koja ti nalaže vjera. Pitanja idu i ka tome zašto se žena treba pokriti,  šta znači obavljati molitvu pet puta na dan, kako se posti i da li je teško postiti. Često pitanja idu u smjeru slobode žene u Islamu. Ja u svojim predavanjima uvijek  pokušavam da im približim Islam onako kako Islam nalaže, a to je objasniti ljudima da je vjerovanje u Jednog Boga i vjerovanje u Božije jedinstvo suština vjere i da iz toga proističu i sve druge osnove i obaveze vjere Islama.  

Cilj predavanje  studentima, budućim učiteljima  jeste  produbiti  znanje o Islamu onima koji u svojim vrtićima i osnovnim školama imaju djecu kojima je Islam vjera. Pitanja su često praktičnog karaktera kao šta znači Ramazan, kako najbolje organizirati vrtić u periodu kada djeca Islamske vjeroispovjesti  ne mogu da prisustvuju nekim aktivnostima povodom proslave Božića. Sve to s razlogom da bi učiteljev pedagoški pristup djeci bio što bolji i da se izbjegnu nesporazumi sa roditeljima, jer je suradnja sa roditeljima od presudnog značaja za pravilan razvoj djeteta. Studenti, budući učitelji su oprezni da ne bi na neki nesvjestan način stigmatizirali dijecu Islamske vjeroispovijesti. To samo pokazuje koliko je međusobno ljudsko poznavanje bitno da bi ljudi živjeli u harmoniji. 

Novi.ba: Vi ste i specijalista za rane, radite u bolnici, kako Vaši pacijenti reaguju na hidžab?

Vjerujte da nikada nisam primjetila da moji pacijenti negoduju na moj pristup ili da im moj hidžab smeta. Pacijenti su ljudi koji trebaju pomoć i moj zadatak je da im pružim adekvatnu pomoć i pažnju na najljepši način jer su oni u jednoj osjetljivoj situaciji, kada tijelu i psihi treba razumijevanja. Čovjek koji je bolestan ili ima neki drugi zdrastveni problem  brzo primjeti kada se osoblje zaista brine, pacijent cijeni znanje ali i način na koji mu prilaziš, to ostavlja utisak na ljude. 
U bolnicama u Norveškoj često je vrlo bitan kontakt sa porodicom bolesnog, oni se tretiraju kao veliki resurs za samog pacijenta. Tako da je i moja suradnja sa familijom bolesnog vrlo frekventna. Mogu samo da se pozitivno izrazim na ovu suradnju koja je prožeta obostranim respektom. 
Moram da ovom prilikom spomenem svoje kolege koji uvijek pokazuju respekt i razumjevanje prema mojoj islamskoj pripadnosti .To je najbolje radno mjesto na svijetu.