20 godina od opsade Sarajeva: Grad heroj koji je preživio nemoguće
Danas se obilježava godišnjica zvaničnog okončanja opsade Sarajeva. Opsada je počela 5. aprila 1992. godine, a borbe su prestale 14. decembra 1995., kada je u Parizu zvanično potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
Opsada Sarajeva okončana je zvanično 29. februara 1996. godine, znači prije punih 20 godina.
Upravo je opsada Sarajeva bila jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Sarajlije su pod opsadom bile 1.500 dana, što je čak tri puta duže od čuvene opsade Lenjingrada.
Izračunato je i to da je na ovaj grad heroj prosječno dnevno ispaljivano po 329 projektila, ali preživio je. Zahvaljujući nevjerovatnom enzuzijazmu svojih stanovnika i još većoj hrabrosti svojih branilaca.
Rekord od 3.777 ispaljenih granata zabilježen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Tokom opsade stradalo je čak 11.500 ljudi, a sve je počelo na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine gdje se 67 posto njenih stanovnika odlučilo za osamostaljenje.
Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma u od snagaJugoslavenske narodne armije (JNA) u noći sa 4. na 5. april 1992. godine, a završila se na današnji dan 1996. godine.
Vojska Republike Srpske je sa čak 18.000 rezervista opkolila ovaj grad koji je smješten u kotlnii i prema svim analizama pravo je čudo kako se uspio odbraniti. Slabo naoružani branioci, bez pravog naoružanja, skoro goloruki, odlučno su stali na branik svoje voljene domovine. Nisu poklekle Sarajlije pred najezdom bradatih spodoba, čitaj četnika, i JNA koja je upravo građanima ovog grada okrenula leđa. Sarajlije su odlučno rekli ne i sačuvali svoj ponos.
Već tokom zime 1991/92. godine JNA je rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva, a narod im je slijepo vjerovao da će upravo tim oružjem braniti grad. Međutim, desilo se upravo suprotno, oko 120 minobacača i 250 tenkova stacioniranih na tim brdima godinama su sijali smrt po glavnom bh. gradu.
Već u martu 1992. godine u Sarajevu je došlo do sukoba između pripadnika Srpske Demokratske Stranke (SDS) Radovana Karadžića i policajaca pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine kad su srpske snage na Grbavici i Vracama postavile barikade.
5. aprila 1992. godine održale su se demonstracije za mir. Pripadnici SDS-a su pucali sa krova hotela Holliday Inn na demonstrante. Nakon demonstracija održanih na Marijin Dvoru, okupljeni demonstranti su se uputili ka tadašnjem mostu Vrbanja. Snajperisti koji su bili pozicionirani u objektu naspram benzinske pumpe su otvorili vatru na narod i tu, na mostu su ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Upravo su Suada i Olga prve žrtve opsade ovog grada heroja, a most na kojem su ubijene nosi njihova imena i stih:
"Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši."
Sve stranke, uključujući i SDS, su 11. aprila 1992. potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu, ali ubrzo nakon toga, 13. aprila, vojnici JNA pucaju na glavni terminal Sarajevskog aerodroma, gdje je stotine građana čekalo let da pobjegnu iz grada. Aerodrom je zatvoren.
Predsjedništvo BiH je 20. juna 1992 zvanično proglasilo ratno stanje i potvrdilo ono što su ljudi već odavno znali.
Tijekom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacka radi napajanja, gdje su često bili izloženi vatri snajperista.
Ujedinjeni narodi su tijekom tog razdoblja konvojima snabdijevali Sarajlije hranom, lijekovima i gorivom za generatore u bolnicama, jedinom pekarom tada u gradu te centralnom pumpom za vodu.
Ko u tim trenucima nije boravio u ovom gradu apsolutno neće nikada shvatiti kroz kakvu torturu su prolazili heroji koji su ostali.
Zapovjednik snaga bosanskih Srba, general Ratko Mladić, dao je direktnu naredbu da se gađaju svi nesrpski ciljevi u Sarajevu. Granatirani su bili gradska bolnica (posebno je bila granatirana tokom vremena za posjete poslijepodne), džamije, crkve i mnogi drugi ciljevi.
Druga polovina 1992. i prva polovina 1993. godine su predstavile vrhunac opsade grada Sarajeva. Razne su grozote učinjene Sarajlijama uz žestoke gubitke. Najvažnija uporišta i skladišta oružja grada čvrsto su bila u rukama Vojske Republike Srpske (VRS). Gradom je vladao strah od snajpera i table s napisom "Pazi, snajper!" su postale svakodnevnica. Neke su ulice bile toliko ugrožene da su nosile naziv "snajperska staza". Mnogi dijelovi grada kao naprimjer Novo Sarajevo bili su pod kontrolom agresora.
Sredinom 1993. godine u aerodromskom naselju Butmir završio se 800m dugačak Sarajevski ratni tunel, koji je dozvolio ne samo ranjenima da napuste grad, nego prije svega je omogućio opskrbu grada hranom, ali, putem prevazilaženja embarga Ujedinjenih nacija na oružja, i oružjem. Početak tunela je u porodičnoj kući Kolarevih pored piste Sarajevskog aerodroma na Butmiru. Danas je ta kuća muzej ratne historije mlade Republike Bosne i Hercegovine. Najvjerovatnije Sarajevo ne bi preživjelo bez oružja, hrane i medikamenata koji su prošli kroz taj tunel.
Konačno, 21. novembra 1995. potpisan je mirovni sporazum u Daytonu. BiH je priznata kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo je preživjelo.
Ratno stanje je ukinuto 22. decembra 1995. godine, a u januaru naredne godine je zatvoren zračni most preko kojeg je obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.
Opsada je završena 29. februara 1996. godine, a koštala je živote 11.500 ljudi.
Stanislav Galić, zapovjednik korpusa Romanija, je zbog kampanje terora protiv Sarajlija, uključujući masakr na Markalema, proglašen krivim za teror i zločin protiv čovječnosti te osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
Dragomir Milošević, zapovjednik istog korpusa, dobio je 29 godine zatvora.Tijekom izrečenja presude, sudac Patrick Robinson je rekao: "Nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu...Moglo se nastradati bilo kada i bilo gdje."
MKSJ je bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, generala Momčila Perišića, proglasio krivim i osudio ga na kaznu od 27 godina zatvora za raketiranje Zagreba i za pomoć i podržavanje opsade i terora civila u Sarajevu. U svojoj presudi, MKSJ navodi da je SRJ putem Perišića odobrila isporuku od 800.000 metaka, 2.000 pušaka i 5.400 snajperskih strojnica VRS-u samo u studenom 1993. godine te 721.250 metaka, 27.130 granata, 900 projektila, 50 mina, 100 raketa i 350 detonatora u prosincu iste godine. Veliki dio tog oružja korišten je u vojnoj kampanji protiv Sarajeva.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, se također našao na suđenju 2009., između ostalog zbog zločina tijekom opsade grada.
Ratko Mladić je također optužen za opsadu grada.
Tužitelji su opsadu pred MKSJ-om ovako saželi:
"Opsada Sarajeva, kako je popularno dobila naziv, je bila epizoda tolike ozloglašenosti u sukobu u bivšoj Jugoslaviji da se mora vratiti natrag u razdoblje Drugog svjetskog rata kako bi našli neku usporedbu u europskoj povijesti. Od tada nijedna profesionalna vojska nije provela kampanju neumoljivog nasilja protiv stanovnika europskog grada kako bi ih smanjili do stanja srednjovjekovnog lišavanja u kojoj su bili u stalnom strahu od smrti. U razdoblju pokrivenom u ovoj optužnici, nije bilo sigurnog mjesta za Sarajlije, niti kod kuće, škole, bolnice, od namjernog napada."