Dnevnik sa Lesbosa: Nulti dan
Sarajevo - Skopje - Pirej - Lesbos. Zvuči jednostavno kao da idete u granap ili u šetnju sa psom. Međutim, složenije je od toga i to na nekoliko nivoa.
Tekst i foto/Video: Stefan PEJOVIĆ
Zašto uopšte neko ide na Lesbos i šta predstavlja to grčko ostrvo?
Lesbos je mjesto na koje dolaze izbjeglice nakon što se otisnu na "odiseju" iz Turske. Nagurani u male čamce, obučeni u lažne jakne za spašavanje koje su dosad već uzele na desetine života, a koje je proizvodila ilegalna fabrika u Izmiru u Turskoj. Ako pratite izbjegličku krizu, ili ako čitate vijesti, ili ako vam je uopšte stalo do toga šta se dešava sa Evropom i šta će se dešavati sa Starim kontinentom - onda ste morali vidjeti i fotografije i snimke žena, muškaraca i djece koji očiju razrogačenih od straha izlaze sa čamčića koji su ih, kao nakon biblijskog potopa, prenijeli u (neko se možda neće složiti) slobodu. Naravno, one koji su sretni.
Oni koji nisu sretni da se iskrcaju na neko od grčkih ostrva završe kao mali Ajlan Kurdi ili svi ostali čiji je to dijete, nažalost, postalo simbol.
Udave se, ako ne razumijete.
Lesbos je, dakle, ostrvo slobode za neke, a za druge još jedna prilika da u praksi pokažu i dokažu humanost koju propagiraju sa TV-a, iz novina i sa stranica raznih web-portala i uopšte medija.
Na Lesbos idem iz nekoliko razloga, ali dva su najbitnija: primarni i "nulti" - pomoći onima kojima mogu, dok mogu i kako mogu. I drugi - pomoći onima koji ne mogu doći da pokušaju razumjeti gdje zapravo počinje "Balkanska ruta", tj. put koji Sirijci, Afganistanci i Iračani prolaze nakon što napuste svoje rodne zemlje i Tursku - u kojoj su bili našli privremeni dom. Ovaj drugi razlog upravo je u vezi sa medijima i zbog toga čitate i u narednih sedam-osam dana ćete čitati izvještaje i ljudske priče onih koji su izgubili sve, a opet, koji mogu biti sretni što su živi.
Da ne bih patetisao i "širio" priču, na dnevnoj bazi, u različito vrijeme - smjene volontera su noćne ili dnevne - ćete na portalu Novi.ba pratiti "Dnevnik sa Lesbosa", sa fotografijama i video-snimcima događaja koje "uhvatim" dok volontiram u svojoj smjeni.
Na šta ću naići i čemu ću svjedočiti ne znam; ali znam da sam zahvalan doživotno ljudima koji su tamo nekad početkom septembra prošle godine našli načina i snage da se odazovu jednom velikom SOS-pozivu i da od svojih primanja, energije i vremena odvoje dobar dio i proslijede ga ljudima koji su imali mogućnost da idu na teren i pomažu izbjeglicama.
Ovo je nastavak te priče - priče koja je vaša koliko i moja i koliko je moja koliko i svačija.
I priča je počela rutom koju sam naveo na početku, koja je, kao i sve na Balkanu, počela sa problemima zbog štrajka u Grčkoj - ništa živo ne radi - i sa stizanjem "u pet do 12" na trajekt koji nas iz poznate atinske luke Pirej prevozi na Lesbos. Išli smo kroz nekakve, da prostite, pripizdine jer je glavni auto-put zatvoren zbog spomenutog štrajka, a obilaznica ide kroz (lijepa) grčka sela i gradiće. Zaboravio sam napomenuti - putujem autom i putujem sa Steinom, volonterom iz Holandije kojem nije bilo mrsko i teško napustiti lagodni život u bogatoj zemlji i uputiti se među svoju sabraću. Možda bi neki mogli puno naučiti od Steina, ali nije ni vrijeme ni mjesto da o tome pišem.
Naš mali tim je, napomenuću, sastavljen "od zla oca i od gore matere", a tu su Sadžida, Tim, Jim i moja malenkost. Nismo svi na Lesbosu, ali kao da jesmo: znam da smo jedni drugima tamo odakle se pobjeći ne može - u srcima.
Dnevnik sa Lesbosa je skoro pa isključivo intimna stvar koju sam odlučio podijeliti sa vama, ne bi li barem malo razmislili o tome koliko su topla supa i ugodan krevet veliki luksuz i koliko smo zaboravili da smo sretni baš ovakvi kakvi jesmo.
A jesmo sjajni.