REPORTAŽA: Čudo od hrasta u Ljubinju

U februarskom izdanju poslovno-političkog magazina „PRIZMA“ objavljen je tekst „Zeleni dub“. Radi se o priči iz Hercegovine, o jednom hrastu čije je lišće zeleno tokom cijele godine.

Zeleni dub (hrast) koji se nalazi u selu Bančići kod Ljubinja prirodni je fenomen. Lišće ovog hrasta zeleno je tokom čitave godine, a legenda kaže da ga je blagosiljao jedan veliki svetac, što je razlog ove neobične pojave. No, ima i drugačijih objašnjenja...

Tekst i foto: Stefan PEJOVIĆ

Dub ili hrast koji je uvijek zelen, tokom svih godišnjih doba – zvučalo mi je kao neka lokalna, balkanska, slavenska bapska priča, u ravni sa zečjom šapom i krilima od šišmiša. Prijatelj me, nakon što mi je objasnio i tačnu lokaciju “Zelenog duba”, još uvijek gledao ozbiljno i ni trepnuo nije. Pristao sam, iako nije blizu, otići ću da vidim o čemu se tu zapravo radi – i uvjerio se da Zeleni dub postoji, da je stvaran i da je, zaista – čudo. Samo je pitanje koje vrste.

Bančići su seoce u neposrednoj blizini Ljubinja. To je selo poznato po stogodišnjacima i dugovječnim i zdravim ljudima. Krš, hrastovi (obični) na sve strane, kamene međe i kamene kuće, brda i planine. Ukratko – tipično malo, nažalost pusto, hercegovačko selo.

Na skretanju s puta M6 (Mostar – Trebinje) prema Bančićima smještena je lokalna kafana. Ulazim da pitam za Dub, konobar mi kao iz topa objašnjava gdje i kako da idem i da ću “vidjeti mašine i ljude koji rade za jedno kilometar i po, pa njih pitaj da ti tačno objasne”. Kafana je puna, nedjelja je, podne. Ljudi dobacuju i smiju se dok piju pivo ili rakiju. Ljubazni su i spremni pomoći, uostalom, kao i svi drugi na ovom podneblju.

Potraga za Zelenim dubom

Tražim famozne mašine i “ljude koji rade”, vjerovatno pojavu zaostalu iz nekih boljih vremena kada su ljudi zapravo – radili. Dolazim do njih, veliki bager i ogroman kamion, 20-ak ljudi koji radoznalo gledaju u mene, “čupavca” koji je došao do njihovog sela. Objasnim šta mi treba i šta tražim. Odgovaraju skoro pa uglas: “prva, druga, eh treća ulica lijevo, vidjećeš da si između zidova, međa, pa ideš do jedne krivine 'na lakat' i tu odmah desno skreneš i ideš dok ga ne vidiš”, grmi nasmijani radnik s “klipom” (pivskom flašom) u ruci. Drugi dolazi i ozbiljno mi sugeriše “da mu ne lomim grane, da ne bi oni lomili”. Iako mi i prije ove tople sugestije na pamet nije palo da lomim bilo koje grane – kamoli od Zelenog duba – sa smiješkom mu govorim da mi grane ne trebaju i da ću ga samo fotografisati i da nema potrebe “da oni lome”. Rastajemo se uz smijeh. Pored mašina je parkiran nov-novcat Mercedes s AMG oznakom. Vrijedi nekoliko stotina hiljada i nije mi jasno šta tu radi. Saznaću kasnije, a vama ću reći u nastavku teksta.

Skrenuo sam u treću “ulicu” desno. Međe lijevo i desno, makadam koji lomi auto i buši gume, sve se trese, ali nema veze – idem do Duba. Lijevo, desno, prvi “lakat”, drugi “lakat”, zalutao sam. Divljina. Izješće me međed ili pojesti vuk ako izađem. Duba nema nigdje, a ne bi trebalo biti teško za pronaći ga – zelen je, valjda, a sve oko njega je smeđe i mrtvo. Vraćam se na “glavnu ulicu” i idem dalje, tražim sljedeće skretanje.

Groblje, mještani i razlozi za otići

Skrećem u narednu “ulicu”, ponovo isto, ali sam ovaj put došao do neke kuće i traktora. Nikoga nema da pitam za Zeleni dub. Okrećem se i idem natrag, dolazim do lokalnog groblja i ostajem tu kao prikovan. Stećak, vrlo stari krstovi, spomenici iz XIX vijeka i moderne nadgrobne ploče. Da ne pričam previše, zavirite u foto-galeriju, slika vrijedi hiljadu riječi. Nakon što sam fotografisao spomenike, vraćam se prema autu i nailaze mještani u – a u čemu drugom – Golfu 2. Pitam za Zeleni dub, momak sa zadnjeg sjedišta mi objašnjava kako i gdje da ga nađem. Ponovo su “ulice”, prva desno, druga desno. I ponovo idem i skrećem u, valjda, jedinu u koju nisam skrenuo. Lutam više od 20 minuta, truckam se po hercegovačkom kamenjaru u autu naviknutom na ovakvo ponašanje njegovog vlasnika. Međa do međe, povremeno poneka krava izviri i blijedo me gleda; tu su i košnice plavo-bijele boje, smreka i masa hrasta – ali onog sa “običnim” lišćem.

Vraćam se do centra sela, gdje sam sreo dva mladića koji razgledaju po okolini. Lokalci su, ali žive već godinama u Ljubinju – kažu da u Bančićima nema ništa za njih, da su skoro svi otišli i da će ovo selo nestati u narednih 20 godina. Pitam ih za Zeleni dub, odgovaraju da bi i oni rado išli do njega, ali da se ne sjećaju gdje je tačno. Razgledamo zajedno unaokolo – i spazimo Zeleni dub kako se “smješka” na 15 minuta hoda od nas, podno nekog brdašceta i odmah uz drvene stubove za struju. Ovaj puta ga neću fuliti – idemo pješke i usput pričamo o njima, nama, Ljubinju i životu.

Žale se momci da su “kreteni zavladali, da čovjek nema nikakvu budućnost“ u svom gradu. Ljubinje je malo, ali hrani pola države jajima iz svojih farmi koka-nosilja. No, svejedno, jedan je završio elektrotehniku, drugi stomatologiju. Hoće da “pale” odavde – prema Zapadu, vjerovatno. Objašnjavam da, ipak, Ljubinje ima i svoje prednosti – primjerice, dijete možeš mirne duše pustiti do devet da se igra ispred zgrade ili da ode negdje s drugarima i da se ne plašiš hoće li ga neko opljačkati, udariti ili maltretirati. Imaju dobru vodu, odlična izletišta, super hranu i sigurni su, što je najbitnije. Ukratko, imaju sve što nijedan veliki grad ne može pružiti – pa uključujući i onaj u kojem ja živim, Sarajevo.

Smješkaju se, znaju da je to tako, ali izgleda da je ta ideja odlaska postala pravi mali pokret, u kojem ljudi uopšte i ne gledaju u to što imaju – a imaju puno – nego žele ići po svaku cijenu, jer je “tamo bolje” i kod komšije je zelenija trava. Svakom svoje, govorim im dok bušimo đonove po kršu.

Smilje i Zeleni dub

Momci – čija imena su Milan i Marko – mi usput objašnjavaju i zašto su bager i kamion tamo gdje sam ih, na početku puta, sreo. Kažu da su “lokalni Hrvati” (Hercegovci, naravno) zakupili parcelu od lokalnog domaćina i da ravnaju teren da sade smilje. Hercegovci su radni, primjećujem, na šta dobijam odgovor da to “i nije baš tako, nego da je to više marketinški trik, nego istina”. Iako se ne slažem s tom konstatacijom – iz iskustva – smješkam se i nastavljam hodati. Smilje je, inače, ljekovita biljka koja raste upravo i samo na krševitim terenima, a u zadnje vrijeme sve se više ljudi odlučuje da je uzgaja. Liječi astmu, migrenu, jetrene tegobe i kožna oboljenja. Ironično, vrste koje se ne sade su ugrožene jer pomažu protiv starenja kože. Naša je civilizacija toliko opsjednuta ljepotom i mladošću da će učiniti – i iskorijeniti – sve što joj dođe pod ruku, samo da ne bi ostarjela ili proružnila se.

Upravo suprotno hrastu, razmišljam, dok konačno stižemo do Zelenog duba – što je stariji to je vrjedniji, ljepši i graciozniji.

S obzirom na to da sam fotografisao Zeleni dub, mislim da ne postoji razlog da objašnjavam kako mu je lišće, zaista, zeleno. Januar je, sve oko njega je mrtvo, a on sija u punoj svojoj ljepoti – kao i usred maja. Milan i Marko mi objašnjavaju da ga je blagoslovio sv. Sava (Rastko Nemanjić), kada je bio na proputovanju tim dijelom tadašnjeg Huma. Od tada, iako redovno mijenja lišće, uvijek je zelen i živ.

Rastali smo se, Marko i Milan idu svojim putem, ja svojim. Primijetio sam da u centru Bančića Opština Ljubinje gradi vazdušnu banju, lječilište. Radovi su privremeno stali jer je nestalo novca. Pomislio sam kako se sjajna priča oko Hrasta može razviti i kako stotine, ako ne i hiljade turista mogu dolaziti da vide čarobni hrast, pod kojim se odmarao svetac. Vješt PR i malo truda i upornosti mogli bi ovo uspavano selo vratiti na noge i polako ga pretvoriti u mjesto u koje će ljudi dolaziti da se bave eko-turizmom, planinarenjem, biciklizmom, ljekovitim biljem i svim pratećim djelatnostima koje mogu turistima ostaviti osmijeh na licu i suvenir u torbi, a lokalnim mještanima novac u džepu. Nadam se da će neko iz Opštine Ljubinje ovo pročitati i još aktivnije nastaviti s razvojem turizma u ovoj oblasti.

Svoje putešestvije završio sam u obližnjem manastiru Zavala, koji datira iz IV vijeka. To je priča za sebe, koju ćete uskoro moći čitati na portalu Novi.ba, ali sam, usput, igumana manastira pitao i za “čudno” drvo i legendu.

“Ma joj, bolan, ljudi od svega prave nešto. To je takva vrsta hrasta, vazda je zelen, nema tu nikakvog čuda. Pusti to”, kaže iguman, smijući se.

Da li je bančićki Zeleni dub čudo ili je “jednostavno takav”, ne znam. Znam samo da sam se još jednom zaljubio u Hercegovinu i da ću joj se uskoro rado vratiti.