''Blago onom tko suza ima, u toga srce umrlo nije''
Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika Aleksa Šantić umro je na današnji dan 02. februara 1924. godine.
Veći dio svog života proveo je u Mostaru. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a nakon završene trgovačke škole vraća se u rodni grad.
Bio je jedan je od osnivača kulturnog lista Zora, te predsjednik Srpskog pjevačkog društva Gusle u Mostaru.
Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, te njemački književnik Heinrich Heine.
Godine 1903. izabran je za potpredsjednika Gradskog vijeća mostarske općine.
Burne društvene promjene u Bosni i Hercegovini, početkom dvadesetog stoljeća značajno su utjecale na njegov rad što je pojačalo njegovu rodoljubivu notu. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama, Ostajte ovdje i Hljeb, Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet.
"Šantić, međutim, nije ničim zaslužio takvo sortiranje po uskonacionalnoj nomenklaturi. Jer mogao bi, zbog Emine, Šerifa i drugih biti i muslimanski pjesnik. Mogao bi zbog voljene Zorke Šoline i poezije posvećene njoj biti i hrvatski pjesnik. A, uistinu, on je istovremeno i srpski, i muslimanski, i hrvatski poeta, ne odričući mu duboko korijenje etničkog Srbina. U toj simbiozi ljepote svega što je zajedničko i ljudsko on je ono najljepše što Mostar već stoljećima izgrađuje i stvara. Zbog toga, on je bio bosanskohercegovački, evropski, bjelosvjetski..." Mugdim Karabeg, Dani 27. 7. 2007
Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana... Djevojke koje se u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U njegovim ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja.
Takva je i njegova najpoznatija pjesma Emina, koja je bila inspiracija i mnogim muzičarima današnjice.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća snimljena je romantizirana biografija o životu Šantića, pod nazivom Moj brat Aleksa. Glavnog lika je glumio Branislav Lečić, a muziku za film komponirao je Ranko Rihtman.
Insert iz filma Moj brat Aleksa
Šantić je napisao još i pjesme: Ne vjeruj, Ostajte ovdje, Pretprazničko veče, Što te nema?, Veče na školju, O klasje moje i druge...
Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.
U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i optuživan zbog svojih pjesama. Preminuo je 2. februara 1924. godine u Mostaru.
Šantićev lik nalazi se na apoenu od 10 konvertibilnih maraka, a po njemu je nazvano i selo kraj Sombora u Vojvodini. Bivša Njegoševa ulica u Sarajevu danas nosi ime Alekse Šantića, baš kao i jedna osnovna škola u sarajevskom naselju Nedžarići.
