Nakon 44 godine u Njemačkoj vratio se u BiH: Jedna stvar ga je posebno iznenadila
Nakon ukupno 44 godine života u Njemačkoj, novinar i sudski tumač Erdin Kadunić odlučio je napustiti Düsseldorf i sa suprugom i troje djece preseliti se u Sarajevo.
Kako kaže, razlog nije to što je Njemačka postala loša zemlja, već osjećaj da razlika u kvalitetu života više nije onolika kakva je nekada bila.
Glavni razlog povratka, kaže Kadunić, bio je osjećaj pripadnosti. Nakon što su zajedno sagledali prednosti i nedostatke života u obje zemlje, porodica je zaključila da se želi „vratiti kući“.
Bio je svjestan problema s kojima se Bosna i Hercegovina suočava, ali je istovremeno smatrao da postoje stvari koje ljudi koji ovdje žive često ne primjećuju jer ih uzimaju zdravo za gotovo.
Jedna od najvećih razlika koju je primijetio odnosi se upravo na međuljudske odnose. U Sarajevu, kaže, osjeća mnogo više bliskosti, topline i empatije nego što je osjećao u Njemačkoj.
Posebno mu znači svakodnevna komunikacija s komšijama, prodavačima, roditeljima druge djece i ljudima koje sreće tokom dana.
Djeca se brzo prilagodila životu u Sarajevu
Ni njegova djeca nisu imala većih problema s prilagodbom. Najmlađe je krenulo u osnovnu školu, a porodicu je posebno iznenadilo koliko su ih srdačno prihvatili drugi roditelji.
Kadunić kaže da takav osjećaj zajedništva i otvorenosti u Njemačkoj nisu imali.
Ovo, međutim, nije njegov prvi pokušaj života u Sarajevu. U Bosni i Hercegovini živio je od 2004. do 2012. godine, nakon čega se vratio u Njemačku jer je u tom periodu bio razočaran sporim promjenama.
Ovoga puta situaciju vidi drugačije. Tvrdi da je primijetio napredak u brojnim oblastima – od infrastrukture i puteva do uređenosti ulica, digitalizacije i rada institucija, što je neke svakodnevne obaveze učinilo jednostavnijim.
„Ni u Njemačkoj više nije kao nekada“
Istovremeno, Kadunić smatra da se život u Njemačkoj u posljednjih nekoliko godina značajno promijenio.
Kao primjer navodi željeznicu, koja je nekada bila poznata po tačnosti, dok su danas kašnjenja vozova mnogo češća.
Ni zdravstveni sistem, prema njegovom iskustvu, više nije onakav kakvim ga mnogi ljudi s Balkana zamišljaju. Na pojedine preglede, poput magnetne rezonance ili CT-a, može se čekati mjesecima.
O tome je govorio i za N1.
Važan faktor u odluci porodice bila je i finansijska računica. Kadunić smatra da je život u Njemačkoj postao znatno skuplji, dok ljudima nakon podmirivanja svih troškova ostaje sve manje prostora za štednju.
Nekadašnje generacije gastarbajtera mogle su od svojih zarada u Njemačkoj štedjeti i graditi kuće u domovini bez podizanja kredita. Danas je takva računica, smatra, mnogo teža.
Ne otkriva koliko je lično zarađivao niti kolika mu je bila plata, ali kao ilustraciju razlike u troškovima rada navodi podatak da radnik u njemačkoj industriji kompaniju može koštati oko 49 eura po satu, dok je uporediv trošak u Mađarskoj, prema njegovim riječima, oko 15 eura.
Time objašnjava i zašto pojedine njemačke kompanije dio proizvodnje sele u zemlje u kojima su troškovi rada niži.
Političke promjene također utiču na odluke porodica
Kadunić ne smatra da je Njemačka pred propadanjem. Naprotiv, kaže da prolazi kroz veliku ekonomsku i društvenu transformaciju, ali smatra da njen nekadašnji model više ne funkcioniše na isti način.
Viši troškovi energije, pritisak na industriju, kao i potreba za reformama penzionog i socijalnog sistema, prema njegovom mišljenju, pokazuju da se zemlja suočava s ozbiljnim izazovima.
Na odluke pojedinih ljudi porijeklom s Balkana može utjecati i jačanje desničarskog AfD-a. Kadunić ne smatra da Njemačka zbog toga postaje fašistička zemlja, ali kaže da političke promjene mogu navesti neke porodice da preispitaju gdje žele odgajati svoju djecu i kako zamišljaju budućnost.
„Nekako dišu punim plućima“
Za njegovu porodicu, ipak, najvažnije je iskustvo djece nakon preseljenja.
Kadunić kaže da su mu djeca poručila kako u Sarajevu osjećaju veću slobodu i opušteniju atmosferu.
„Nekako dišu punim plućima“, opisao je njihov život nakon povratka.
Primjećuje da su djeca rasterećenija, iako se njihovi roditelji i porodična pravila nisu promijenili.
Upravo je taj osjećaj bio jedan od razloga zbog kojih je porodica odlučila da novi život ponovo gradi u Sarajevu.
Na kraju, Kadunićeva odluka nije bila samo finansijska. Njemačka i dalje nudi uređen sistem, mogućnosti i sigurnost, ali, kako smatra, njena prednost u odnosu na život u domovini više nije toliko velika kao prije nekoliko decenija.
S druge strane, Sarajevo njegovoj porodici pruža ono što im je vremenom postalo važnije – bliskost s ljudima, osjećaj pripadnosti i opuštenije odrastanje djece.