Koliko novca treba imati 'sa strane', ali i gdje ga čuvati? Stručnjaci otkrili važno pravilo

U periodima visoke inflacije, ekonomske neizvjesnosti i geopolitičkih kriza, mnogi građani pokušavaju povećati svoju finansijsku rezervu. Štednja tada postaje jedan od glavnih načina da se domaćinstvo zaštiti od neplaniranih troškova ili eventualnog pada prihoda.

Međutim, finansijski stručnjaci upozoravaju da nije dovoljno samo ostavljati što više novca na računu. Važno je procijeniti kolika bi rezerva trebala biti, ali i gdje bi novac trebalo držati kako bi bio što sigurniji.

Koliko su građani spremni odvajati dio prihoda najbolje pokazuje primjer Njemačke. Tokom 2024. godine stopa štednje u toj zemlji iznosila je 11,5 posto, što znači da Nijemci značajan dio raspoloživog novca ne troše odmah, već ga ostavljaju za budućnost.

Ipak, ni prevelika količina novca na klasičnom bankovnom računu nije idealno rješenje.

Ako kamata koju banka isplaćuje na štednju bude niža od stope inflacije, stvarna vrijednost novca postepeno opada. Iako će na računu nominalno ostati isti iznos, za taj novac će se nakon nekoliko godina moći kupiti manje nego danas.

Kolika bi trebala biti finansijska rezerva

Jedno od najčešćih pravila u upravljanju ličnim finansijama odnosi se na takozvani fond za nepredviđene situacije.

Njemačka Sparkasse savjetuje da bi građani trebali imati lako dostupnu rezervu u visini približno dvije do tri mjesečne neto plate.

To znači da bi neko ko mjesečno prima 3.000 eura neto trebao imati između 6.000 i 9.000 eura sa strane.

Taj novac nije namijenjen svakodnevnoj potrošnji, već situacijama poput kvara automobila, hitnih popravki u stanu, zdravstvenih troškova, privremenog gubitka prihoda ili nekog drugog većeg i neočekivanog izdatka.

Kada ušteđevina postane znatno veća, pojavljuje se još jedna cifra koju građani u Njemačkoj moraju imati na umu – 100.000 eura.

Zašto je 100.000 eura važna granica

U Njemačkoj su bankarski depoziti građana obuhvaćeni sistemom osiguranja depozita do iznosa od 100.000 eura po osobi i po banci.

Ukoliko bi banka propala, depoziti do tog iznosa trebali bi biti pokriveni sistemom zaštite.

Međutim, važno je naglasiti da se limit ne računa posebno za svaki račun.

Ako jedna osoba u istoj banci ima, na primjer, tekući račun, štedni račun i oročeni depozit, svi ti iznosi se sabiraju. Zaštićen je ukupan iznos do 100.000 eura u toj banci.

Drugačija situacija je kod zajedničkih računa. Ako su vlasnici računa dvije osobe, potencijalna zaštita može iznositi ukupno do 200.000 eura, odnosno po 100.000 eura za svakog vlasnika.

Rizik nastaje kada jedna osoba u jednoj banci ima više od 100.000 eura.

U slučaju propasti banke, dio novca iznad zakonom zaštićenog limita ne mora automatski biti u potpunosti nadoknađen.

Zašto ljudi s većom ušteđevinom koriste više banaka
Upravo zbog ograničenja sistema zaštite depozita, građani s većim iznosima štednje često raspoređuju novac u više banaka.

Ako neko, recimo, raspolaže sa 200.000 eura, sigurnije može biti da 100.000 eura drži u jednoj, a preostalih 100.000 u drugoj banci. Na taj način bi oba depozita pojedinačno ostala unutar limita osiguranja.

Naravno, sigurnost banke nije jedino pitanje o kojem treba razmišljati.

Držanje velikog iznosa gotovine ili novca na računu koji donosi malu ili nikakvu kamatu može dugoročno biti skupo zbog inflacije.

Ako cijene rastu brže od prinosa na štednju, kupovna moć tog novca postepeno se smanjuje. Zbog toga stručnjaci prilikom planiranja ličnih finansija obično razlikuju novac koji mora biti brzo dostupan za nepredviđene situacije od kapitala koji se čuva dugoročno.

Suština je da finansijska rezerva treba biti dovoljno velika da pruži sigurnost kada dođe do neočekivanog troška, ali i da se veće ušteđevine ne drže automatski na jednom mjestu bez razmišljanja o limitima zaštite depozita i utjecaju inflacije.