Zašto je plakanje za pokojnikom grijeh: 1 stvar svi rade i prave veliku grešku, otkriva sveštenik

Suština hrišćanskog života jeste ljubav prema Bogu.

Prva i najvažnija Božija zapovijest jeste da čovjek ljubi Boga svom dušom, svim umom, svom snagom i cijelim svojim bićem. Ipak, ljudi često više strahuju od gubitka svojih bližnjih nego od udaljenosti od Boga. Plačemo kada izgubimo roditelje, djecu ili druge drage osobe, ali se mnogo rjeđe pitamo u kakvom je stanju naša vlastita duša i koliko smo zaista blizu Bogu.

Prva i najvažnija Božija zapovijest glasi:

„Ljubi Boga svoga svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom, i svim bićem svojim.“

Tako bi svi trebalo da težimo Bogu. Ali često osjećamo ravnodušnost prema Bogu. Kada nam umre majka, plačemo; kada nam umre otac, plačemo; kada nam umre sin, tugujemo... Činjenica da su nam duše u paklu, da ne poznajemo Boga i da ne proučavamo Sveto pismo ne uznemirava nas posebno. Ne plačemo niti tugujemo zbog svega toga.

Generalno, nije prikladno plakati za mrtvima. Iz pravoslavne perspektive, ovo je pogrešan pristup. Štaviše, plač za mrtvima je težak grijeh. Postoje ljudi koji glasno jecaju na sahranama, ponekad čak i napolju, kako bi drugi pomislili: „Koliko je voljela svoju majku.“

Ali to nije ljubav. Šta je onda to? Poštovati roditelje i pomagati im dok su živi. Ponekad je tvoja majka živjela negdje, niko se zapravo nije brinuo za nju, a onda je umrla – i suze su počele teći.

Tuga za mrtvima je težak grijeh, također i zato što sam Bog zna ko i kada umire. Nekima je potrebno da žive 96 godina da bi potpuno razumjeli svoj život, dok je drugima dovoljno dvije godine.

Samo Bog odlučuje kada neko umire. Neki su poginuli u Afganistanu, dok su drugi prošli kroz Afganistan, vratili se kući i umrli mjesec dana kasnije. Neko je prošao kroz cijeli rat, samo da bi pronašao smrt blizu vlastitih vrata. I to se dešava. Jer nije na nama da odlučujemo koliko ćemo dugo živjeti i kada ćemo umrijeti.

A kada oplakujemo mrtve, to znači da se ne slažemo s Božijom voljom. Kako? Zašto se to dogodilo? Mogao je duže živjeti. Zašto ga ljekari nisu spasili? Nije na ljekarima da odlučuju koliko će neko živjeti. Oni liječe prema potrebi: daju lijekove, propisuju procedure, izvode operacije... Ali hoće li se osoba oporaviti ili ne – to nije odluka ljekara.

Samo Bog odlučuje ko treba patiti i koliko dugo, ko treba umrijeti i kada. Stoga je plakanje i tugovanje za mrtvima pogrešno. To vrijeđa Boga. A najveća šteta nanosi se duši za kojom se oplakuje i tuguje.

Ne volim obavljati sahrane. Kada ih obavljamo, trudimo se da u svaku riječ unesemo srce i dušu. Ali šta je s rodbinom? Oni stavljaju marame, pale svijeće, stoje tamo, ne razumiju ništa od molitve i ne krste se...

Razmišljaju koja jela da spreme za pogrebnu gozbu, koje vijence da kupe, ko će prvi ići, ko će šta nositi... Dakle, ljudi stoje tamo, a niko se ne moli. I ispada da je za ovog pokojnika zainteresiran samo jedan sveštenik.

Ujak koji ne poznaje pokojnika moli se za njega. Ali od srca se možeš moliti samo za nekoga koga poznaješ, nekoga ko ti je drag. Pokojniku će biti potrebna molitva, ali ona neće doći.

Kada čovjek bude sahranjen, duša će proći kroz iskušenja. Bit će joj preko potrebne molitve onih koji ostanu na zemlji. A ti ljudi troše novac na beskorisne vijence, kupuju svakakvu hranu i votku. A demoni koji su nastanjivali ovu dušu tokom života pokušat će da je povuku u podzemni svijet...

Dobro je što volimo svoje rođake. Ali moramo voljeti i Boga. Jer nemamo čemu da se nadamo: neće biti nikoga da se moli za nas. Mislim da smo posljednja generacija Crkve. Želim da svi razmisle: ko će se moliti za mene kada umrem?

Kada umremo, još uvijek imamo vremena prije Strašnog suda. I ako se neko moli za nas, onda se kroz te molitve naša sudbina može promijeniti. Ali šta ako nema nikoga da se moli za nas?

Zato moramo da se trudimo činiti dobra djela. I da ih činimo što više. Da bi nas, kada umremo, što više ljudi pamtilo: „Kakav je dobar čovjek bio!“

Sjećat će nas se lijepim riječima i moliti se za nas. Možete li zamisliti šta bi bilo kada bi se deset ljudi molilo? Šta ako ih je sto? Šta ako ih je hiljadu? Hajde da se trudimo činiti dobro kako bismo kroz to mogli privući molitvu. U suprotnom, čeka nas strašna sudbina...

Moramo ozbiljno razmišljati o smrti. I upravo zato moramo ozbiljno shvatiti život. Ali mi i dalje gledamo televiziju, peremo veš, čistimo i kupujemo. Kao da je to najvažnija stvar u životu.

Ali zaista bi trebalo da razmislimo o tome: danas sam živ, ali šta ako sutra umrem? Na šta sam potrošio život? Šta ću ponijeti Bogu? Koliko sam zla učinio? Činio sam i dobro, naravno, ali zlo je bilo daleko veće.

Prije nego što bude prekasno, treba da naučimo pravoslavnu vjeru i češće idemo u crkvu. Ako smo živi, to znači da Gospod još uvijek ima nade za nas. Čovjek umire u najpovoljnijem trenutku svog života, kada dostigne vrhunac blagodati. Ili ga Gospod zaustavlja jer zna da će stvari biti samo gore, piše Stil.

Ako smo još uvijek živi, to znači da Gospod očekuje da se promijenimo. On još uvijek ima nade u nas. Zato moramo pokušati da ne gubimo vrijeme i da svu svoju energiju posvetimo brizi o svojim dušama. To je najvažnije.

Kakva je korist ako postanete akademik ili ministar i kupite svakom svom djetetu automobil, ali niko ne vjeruje u vas? Kakva je svrha ako najvažnija stvar nedostaje?

Automobil je svakako dobra stvar; možeš njime ići na pijacu. Ali kakva je korist od sve te imovine ako ne poznaješ Božije zapovijesti? Automobil nije grijeh. Ali ako ide ispred Božijih zapovijesti, onda je to pogrešno. To nije ono o čemu treba da razmišljaš.

Treba da razmišljamo o svojim dušama, o njihovom stanju – koliko su blizu Bogu? Ili su daleko od Njega? Ako razmišljamo o tome, naši životi će se postepeno mijenjati nabolje. I Gospod će nam u tome sigurno pomoći.

Stil/dzen.ru