Bursać: Srebrenici nije mjesto u RS-u gdje negatori genocida drže govore jači nego ikad

“Vrijeme je da se preispita status Srebrenice u RS-a jer Izvještaj o negiranju genocida tek što je predstavljen, a policijska saslušanja u Srebrenici već su stigla njegove autore i saradnike. Ljudi koji bilježe revizionizam završili su pod lupom institucija, dok profesionalni negatori genocida nastavljaju svoj posao bez ikakvog straha od zakona. Ovo je potpuno sumanuto!”

Policija Republike Srpske pozvala je na saslušanje najmanje dvadeset šest sadašnjih i bivših saradnika Memorijalnog centra Srebrenica. Ljudi su to koji godinama prikupljaju činjenice, dokumentuju negiranje genocida, istražuju ratne zločine i čuvaju dostojanstvo žrtava, a danas se nalaze pod lupom istražnih organa RS-a. Gotovo istovremeno, profesionalni negatori genocida nastavljaju svoj posao potpuno nesmetano, sa skupštinskih govornica, televizijskih studija, portala i naslovnica.
Saslušanja nakon izvještaja
 
Posebnu težinu cijelom slučaju daje trenutak u kojem je akcija pokrenuta. Policijska saslušanja uslijedila su neposredno nakon predstavljanja godišnjeg Izvještaja o negiranju genocida, dokumenta koji godinama predstavlja najprecizniju evidenciju javnog revizionizma u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Ljudi koji su učestvovali u njegovom nastanku ili radu Memorijalnog centra odjednom su postali predmet policijskog interesa u RS, dok su oni čija se imena iz godine u godinu završavaju u tom istom izvještaju nastavljaju svoj politički i medijski život bez ikakvog straha od zakona. 

Takav redoslijed događaja teško može izgledati kao slučajnost. 

Napad na Memorijalni centar je napad na DRŽAVU!

 Memorijalni centar nije nikakva nevladina organizacija okupljena oko jedne ideje niti privatna NGO inicijativa nekoliko aktivista. Riječ je o javnoj instituciji Bosne i Hercegovine čiji rad godinama prolazi finansijske, institucionalne i revizorske kontrole. Angažmani zaposlenih i saradnika uredno su evidentirani, dokumentovani i dostupni nadležnim organima. Upravo zbog toga masovno saslušavanje više od polovine ljudi iz Srebrenice koji su u različitim periodima radili u Memorijalnom centru otvara mnogo više pitanja nego što daje odgovora.

Još ozbiljnije zvuči upozorenje Memorijalnog centra da su dokumenti sa ličnim podacima sadašnjih i bivših saradnika možda završili u rukama trećih lica. Ukoliko se pokaže da su podaci nezakonito izneseni iz institucije, cijeli slučaj dobija novu dimenziju. Tada više ne govorimo samo o pritisku na jednu ustanovu nego i o mogućem ugrožavanju sigurnosti ljudi koji godinama rade jedan od najosjetljivijih poslova u Bosni i Hercegovini. 

Svaka država ima pravo istraživati eventualne nezakonitosti. Upravo zato svaka država ima obavezu jednako revnosno istraživati i one koji javno krše zakon. 

Tu dolazimo do suštine. Jesu li negatori genocida pobijedili?
 
Od donošenja izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojima je zabranjeno negiranje genocida i veličanje presuđenih ratnih zločinaca činilo se da je barem dio profesionalnih negatora shvatio kako bi vrijeme potpune nekažnjivosti moglo biti završeno. Pojedini mediji uklanjali su sporni sadržaj, političari su pažljivije birali riječi, a revizionistička propaganda makar nakratko izgubila dio svoje bahatosti. 

Prošle godine učestvovao sam u izradi Izvještaja o negiranju genocida Memorijalnog centra. Jedan detalj posebno mi je ostao u sjećanju. Dok smo prikupljali i arhivirali primjere negiranja genocida, pojedini medijski tekstovi jednostavno su nestajali sa interneta. Srbijanski režimski tabloid Informer, jedan od najagresivnijih proizvođača revizionizma, znao je ukloniti članke u kojima se poricao genocid neposredno prije objavljivanja izvještaja. Imali smo ozbiljne probleme pronaći i sačuvati sadržaje koji su samo nekoliko dana ranije bili javno dostupni. Neko je tada očito procijenio da bi javno dokumentovano kršenje zakona moglo proizvesti posljedice. 

Danas takvog opreza više nema. 

I upravo je to možda najvažniji zaključak ovogodišnjeg izvještaja. 

Ljudi se zakona plaše samo dok vjeruju da će biti primijenjen. Onog trenutka kada postane jasno da institucije šute, zakon se pretvara u mrtvo slovo na papiru, a njegovi prekršioci u njegove najglasnije ismijavače.

A danas? Sa lošeg na gore
 
Danas Milorad Dodik otvoreno negira genocid. Branimir Kojić radi isto. Srbijanski tabloidi svakodnevno proizvode revizionistički sadržaj. Vojislav Šešelj nastavlja širiti iste ideje zbog kojih je završio pred međunarodnim sudom. Iz godine u godinu raste broj ljudi koji javno poriču sudski utvrđene činjenice, dok broj ozbiljnih pravosudnih reakcija ostaje gotovo simboličan. 

Poruka koju institucije šalju postala je kristalno jasna. 

Ljudi koji negiraju genocid mogu računati na političku zaštitu i institucionalnu ravnodušnost. Ljudi koji negiranje dokumentuju moraju računati na policijske pozive. 

Takav odnos prema pravu mijenja njegov smisao. Zakon više ne djeluje kao zaštita žrtava i društva, nego kao dekor iza kojeg politička moć bira kome će posvetiti pažnju, a koga će ostaviti na miru. Zato profesionalni negatori genocida odavno više ne osjećaju potrebu prikrivati tragove. Strah je nestao zajedno sa vjerom da će zakon biti primijenjen.
Zbog toga ova najnovija sudsko-policijska akcija u RS daleko nadilazi sudbinu dvadeset šest ljudi. 

Na udaru su istraživači, historičari, dokumentaristi, povratnici i svjedoci. Na udaru je institucija čija je zakonska i moralna obaveza čuvanje istine o genocidu. Na udaru je zajednica koja već tri decenije pokušava sačuvati elementarno pravo da se o njenim mrtvima govori istinito. 

U svakoj uređenoj državi ljudi koji prikupljaju dokaze o krivičnim djelima predstavljaju saveznike pravosuđa. U Bosni i Hercegovini, barem prema slici koju danas gledamo, upravo oni postaju predmet policijskih postupaka, dok se ljudi koji javno vrijeđaju žrtve, falsifikuju historiju i negiraju presude međunarodnih i domaćih sudova slobodno kreću kroz politički i medijski prostor.
Savršena ironija
 
Ironija je gotovo savršena. 

Godišnji izvještaj o negiranju genocida završio je na stolovima domaćih i međunarodnih institucija. Samo nekoliko dana kasnije pažnja dijela tih istih institucija preusmjerena je sa negatora genocida na autore i saradnike koji su negiranje dokumentovali. 

Takav poredak stvari predstavlja mnogo više od jednog policijskog slučaja. On pokazuje duboku bolest sistema u kojem istina mora objašnjavati vlastito postojanje, a laž uživa političku zaštitu. Društvo koje počne sumnjati u istraživače, umjesto u falsifikatore historije, polako odustaje od vlastitog pravnog poretka. Trenutak u kojem istraživači postanu sumnjivi, a negatori genocida ugledni politički sagovornici, trenutak je u kojem zakon prestaje biti zaštita društva i pretvara se u zaštitu političke moći. Tada više ne govorimo o krizi pravosuđa. Govorimo o sistemu koji je zamijenio mjesta počiniocima i svjedocima. 

I zato ova priča nije priča o dvadeset šest saslušanih ljudi. Ona govori o državi u kojoj profesionalni negatori genocida godinama bezbrižno šire propagandu, dok policijski poziv dočekuje one koji tu propagandu pretvaraju u dokazni materijal. Kada se to dogodi, svaka naredna laž dobija institucionalni vjetar u leđa, a svaka odbrana istine postaje čin građanske hrabrosti.