Pustio je 24 zeca u prirodu da bi imao šta da lovi: Evo šta se desilo decenijama kasnije

Kiosk
Pustio je 24 zeca u prirodu da bi imao šta da lovi: Evo šta se desilo decenijama kasnije

Kako je 24 zeca promijenilo Australiju: Nevjerovatna priča o invaziji koja traje više od 160 godina

Thomas Austin, Englez koji se doselio u australsku saveznu državu Viktoriju, zamolio je 1859. godine svoju porodicu u Engleskoj da mu pošalje zečeve kako bi mogao loviti kao u rodnoj zemlji. Na Božić je u prirodu pustio 24 zeca i nije mogao ni pretpostaviti kakve će posljedice ta odluka imati.

Austin je bio bogati stočar koji je na svom imanju Barwon Park, u blizini Winchelseaja, posjedovao oko 29.000 jutara zemlje. Ipak, u jednom trenutku poželio je da, kao što je to radio u rodnom Somersetu, ponovo uživa u lovu na zečeve.

Zečevi su u Australiju stigli i ranije – doneseni su još 1788. godine, ali su tada držani u ograđenim prostorima i uzgajani zbog mesa. Austinov nećak iz Engleske poslao mu je za božićni poklon zečeve namijenjene lovu. Bila je to mješavina divljih i domaćih jedinki koje su potom puštene u prirodu.

Zabilježeno je da je Austin tada rekao kako nekoliko zečeva ne može napraviti veliku štetu, a da će mu donijeti djelić domovine i priliku za lov. Međutim, prirodni predatori nisu uspjeli kontrolirati njihovo brzo razmnožavanje.

Samo sedam godina nakon što ih je pustio, na njegovom imanju ubijeno je više od 14.000 zečeva, ali njihova populacija nastavila je rasti i širiti se prema unutrašnjosti kontinenta.

Austin je preminuo 1871. godine, nekoliko mjeseci nakon završetka velike kamene kuće na svom imanju, i nije doživio da vidi razmjere problema koji je pokrenuo.

Širili se brzinom i do 100 kilometara godišnje
Brzina kojom su zečevi osvojili Australiju i danas fascinira naučnike. Do kraja četrdesetih godina 20. stoljeća procjenjivalo se da ih je na kontinentu bilo oko 600 miliona.

Prema istraživanju objavljenom 2022. godine u časopisu PNAS, genetska analiza pokazala je da današnja populacija australskih zečeva potječe upravo od te jedne pošiljke iz Engleske. U pojedinim područjima širili su se brzinom od oko 100 kilometara godišnje.

To je izuzetno brzo za malog kopnenog sisara. Do zapadne obale Australije stigli su za samo nekoliko desetljeća.

Razlog se krije u njihovoj biologiji. Ženka može imati više legla godišnje, s četiri do 12 mladunaca, dok trudnoća traje svega oko mjesec dana.

Ni ograda duga 3.200 kilometara nije ih zaustavila
Kraljevska komisija osnovana radi rješavanja problema predložila je rješenje koje je u to vrijeme djelovalo gotovo nevjerovatno. Plan je bio da se kroz cijelu Zapadnu Australiju izgradi ogromna ograda koja bi zaustavila širenje zečeva.

Ograda je završena 1907. godine i bila je duga više od 3.200 kilometara, što ju je tada činilo najdužom ogradom na svijetu.

Ipak, nije uspjela ostvariti svoju svrhu. Zečevi su kopali ispod nje, prolazili kroz oštećene dijelove, a održavanje tako ogromne konstrukcije pokazalo se gotovo nemogućim.

Ograda je usporila njihovo širenje, ali ga nije zaustavila. Danas i dalje postoji pod nazivom Državna barijerna ograda.

Posljedice se osjećaju i danas
Zečevi su uništili velike površine pašnjaka, ubrzali eroziju zemljišta i počeli se takmičiti za hranu s ovcama i autohtonim torbarima. Zbog toga se povezuju i s nestankom brojnih domaćih biljnih i životinjskih vrsta.

Šteta koju svake godine nanose australskoj poljoprivredi procjenjuje se na više od 200 miliona dolara.

Nakon neuspjeha s ogradom, vlasti su pokušavale različite metode kontrole – od otrova do namjernog unošenja virusa. Svaki put broj zečeva bi privremeno opao, ali bi se populacija ponovo oporavila jer su preživjeli razvijali otpornost.

Više od 160 godina nakon što su 24 zeca puštena na jednom imanju, oni su i dalje među najskupljim i najštetnijim invazivnim vrstama u Australiji.

Ne propustite